Epoksidni liveni pod do 4 mm

Tanak sloj podnosi svakodnevno hodanje, vožnju putničkog automobila, ulje, so sa zimskih puteva i sredstva za čišćenje. Površina nema fuga, pa se u njoj ne skuplja prljavština i voda ne prodire u spojeve. Zato se dobro pokazao u garažama, radionicama, kotlarnicama i ulaznim prostorima, ali i u izložbenim salonima i kancelarijama.

Ipak, na nekim mjestima treba biti oprezan. Epoksid je krut i ne prati pomjeranje podloge. Ako se estrih pomjera ili puca, pukotine se s vremenom prenesu i na novi sloj. U starim podrumima bez hidroizolacije vlaga odozdo može podići epoksid u plikove. Običan epoksid na direktnom suncu s vremenom požuti, pa se kod velikih staklenih površina bira završni premaz otporan na UV zračenje. U stambenim prostorijama, gdje želite mekšu i tišu površinu, ponekad je bolji poliuretanski liveni pod, koji je nešto elastičniji.

Da li će pod trajati, u velikoj mjeri zavisi od pripreme podloge. Samo izlivanje je tek druga polovina posla.

1. Procjena podloge. Majstor provjerava čvrstoću, pukotine, ravnost i vlažnost. Cementni estrih bi po većini proizvođača trebalo da ima vlažnost otprilike do 4 % mjereno karbidnom metodom, a anhidritni znatno manje. Vlaga se mjeri, procjena odoka nije dovoljna.
2. Mehanička obrada. Podloga se brusi, gloda ili pjeskari da bi se uklonili ostaci ljepila, boje, masnoće i slab gornji sloj. Cilj je čista, blago hrapava površina. Veće neravnine se prethodno izravnaju masom za izravnavanje, ne debljim slojem epoksida.
3. Usisavanje prašine. Poslije brušenja površina se temeljno usisa industrijskim usisivačem. Fina prašina je jedan od glavnih razloga zašto se pod kasnije ljušti.
4. Prajmer. Na suvu podlogu nanosi se epoksidni prajmer. On učvršćuje površinu, ujednačava upijanje i stvara vezu s narednim slojem. Na podlozi koja jako upija ponekad se nanosi dva puta.
5. Miješanje. Smola i otvrđivač miješaju se u tačnom odnosu koji navodi proizvođač, sporookretnom miješalicom, dok masa ne postane potpuno ujednačena. Zatim treba poštovati vrijeme obradivosti, inače masa počne da se stvrdnjava u posudi.
6. Nanošenje. Masa se razvlači nazubljenom gletaricom ili ravnalom, u poljima koja se spajaju „mokro na mokro“, da ne bi ostali vidljivi nastavci.
7. Odzračivanje. Valjkom s iglicama istiskuju se mjehurići vazduha iz još tečnog sloja.
8. Otvrdnjavanje. Po podu se obično može hodati otprilike poslije 24 sata, a puno opterećenje, zavisno od proizvođača i temperature, uglavnom dolazi nakon nekoliko dana, često oko sedmicu. Do tada pod treba zaštititi od prašine, vode i teških predmeta.

Neotvrdnuti epoksid nadražuje kožu i može izazvati alergiju. Pri radu se koriste rukavice i zaštitne naočare, a prostorija se provjetrava. Ako se pod radi u podrumu ili garaži u stambenoj zgradi, unaprijed obavijestite upravnika zgrade ili etažne vlasnike, jer se isparenja i miris mogu širiti u zajedničke prostorije.

• Jednobojna površina. Najčešći izbor, a nijanse se obično biraju iz RAL tonske karte. Sjajna površina djeluje čisto, ali se na njoj više vide ogrebotine i prašina. Mat ili polusjajna je praktičnija za kuću.
• Protivklizna obrada. U sloj se posipa ili umiješa fini kvarcni pijesak ili drugo punilo. Pogodna je za garažu, radionicu i ulazni hodnik, gdje se ulazi u mokroj obući. Što je struktura grublja, to je pod sigurniji, ali se nešto teže pere.
• Dekorativni čips. Šarene ljuspice posipaju se po mokrom sloju i fiksiraju providnim završnim premazom. Izgled podsjeća na teraco, a uz to dobro skriva sitnu prljavštinu.
• Metalik efekat. Metalni pigmenti daju sjajnu površinu s dubinom. Izgleda reprezentativno, ali traži iskusnog izvođača, a svaki takav pod izgleda pomalo drugačije.
• Obojene zone i oznake. U poslovnim prostorima mogu se označiti sigurnosne trake, parking mjesta ili logo firme.

Pri izboru boje mislite i na to kako ćete prostor koristiti: svijetle nijanse optički povećavaju prostoriju, a tamne i sive bolje skrivaju prljavštinu. Zato se za garaže najčešće bira siva.

Najjednostavnija je velika pravougaona prostorija s čvrstim, suvim i ravnim betonom. Posao, a time i trošak, povećavaju:

• stari premaz, ljepilo ili pločice koje treba ukloniti ili temeljno izbrusiti,
• pukotine, odvojena mjesta i neravnine koje treba sanirati i izravnati,
• vlažna podloga, zbog koje treba čekati ili koristiti poseban prajmer,
• razuđena osnova sa mnogo uglova, stubova i prelaza,
• dekorativne obrade i završni lakovi, što znači dodatne slojeve i čekanje između njih,
• hladna prostorija, koju treba unaprijed zagrijati.

Većina nedostataka ne pokaže se odmah, već poslije nekoliko sedmica ili mjeseci. U praksi se najčešće ponavljaju ove greške:

• Podloga nije dobro očišćena. Prašina, masnoća ili slab gornji sloj estriha dovode do ljuštenja i plikova.
• Pogrešan odnos komponenti. Masa tada ne otvrdne do kraja, ostane meka ili ljepljiva.
• Preskočeno odzračivanje. Na površini ostanu sitni krateri i rupice u kojima se zadržava prljavština.
• Loši uslovi. Na hladnom epoksid se stvrdnjava sporo i neravnomjerno, a pri visokoj vlažnosti vazduha može se pojaviti mliječna skrama ili ljepljiva površina. Temperatura podloge obično treba da bude bar oko 3 °C iznad tačke rose.
• Nesanirane pukotine. Pukotine u podlozi moraju se popraviti, inače se pojave i u epoksidu. Dilatacione fuge u estrihu moraju se prenijeti i u novi sloj.
• Prerano opterećenje. Namještaj, automobil ili mokro čišćenje prerano poslije izlivanja ostavljaju tragove.

• površina je neprekidna, bez plikova, kratera i oljuštenih mjesta,
• pri kuckanju nigdje se ne čuje šupalj zvuk,
• boja i sjaj su ujednačeni, bez vidljivih nastavaka između polja,
• površina nije ljepljiva ni meka kada prođe vrijeme koje navodi proizvođač,
• ivice uz zidove, štokove i pragove su čisto završene,
• dilatacione fuge su zadržane i popunjene,
• protivklizna obrada je ravnomjerno raspoređena po cijeloj površini, ako je dogovorena,
• dobili ste informaciju o korišćenom sistemu, vremenu do punog opterećenja i preporučenom čišćenju.