Ugradnja tuš kanalice i betoniranje

Postupak zavisi od konkretne kanalice, zato vodoinstalater uvijek radi po uputstvu proizvođača. Princip je ipak sličan:

1. Provjeriti odvodnu cijev: mora biti prohodna i čista, a njen položaj i pad moraju dozvoliti priključak.
2. Očistiti i poravnati podlogu. Mora biti čvrsta, bez pukotina i šupljina.
3. Uz zidove postaviti rubne dilatacione trake, da estrih ne bi bio naslonjen direktno na zid.
4. Postaviti kanalicu na podesive nožice ili nosače. Visinu namjestiti tako da gornja ivica kasnije bude u ravni sa pločicama, pa libelom provjeriti ravan i po dužini i po širini.
5. Spojiti odvod kanalice na kanalizaciju, obično preko plastičnih PVC cijevi. Spoj treba da bude zaptiven, ali blago elastičan.
6. Usuti vodu u kanalicu i posmatrati da li otiče ravnomjerno i da li spoj kaplje.
7. Zalijepiti kanalicu trakom, da u nju ne uđe beton, pa je postepeno zaliti. Masu rasprostirati ravnomjerno, da ne pomjeri kanalicu.
8. Izvući estrih u padu prema kanalici i ostaviti ga da sazri.

Zašto toliko provjera prije betona? Zato što se sve što ostane ispod estriha kasnije popravlja samo razbijanjem. Par minuta sa libelom i kofom vode uštedi mnogo živaca.

Kanalice se prave od plastike ili od nerđajućeg čelika. Plastično tijelo je lagano i za običan kućni tuš sasvim dovoljno. Kanalice od inoksa su otpornije i biraju se tamo gdje se tuš koristi često ili gdje je potrebno robusnije rješenje.

Važniji od materijala su način odvoda i ugradna visina:

• Horizontalni odvod izlazi bočno i spaja se na cijev koja ide kroz pod. Najčešći je, ali traži dovoljnu visinu slojeva poda.
• Vertikalni odvod ide pravo dolje, na primjer kroz ploču ispod kupatila ili u pripremljenu cijev. Koristi se kada u podu nema mjesta za vodoravno vođenje.
• Niske kanalice sa manjom ugradnom visinom pomažu kod adaptacija, gdje se pod ne može mnogo podići.

Kanalica se najčešće postavlja uz zid. Pod tada pada samo u jednom smjeru, pločice se lakše sijeku, a voda otiče ravnomjerno. Kvalitetni podni slivnici imaju sifon koji zadržava neprijatne mirise i izrađeni su prema standardu MEST EN 1253. To se isplati provjeriti u tehničkom listu.

U novogradnji je ugradnja jednostavnija. Visina estriha se planira unaprijed, odvod se vodi tačno tamo gdje treba, a pad se pravi već pri betoniranju. Kod adaptacije se često ispostavi da je stari pod prenizak ili da odvodna cijev leži na drugom mjestu nego što bi trebalo. Tada se glodanjem pravi kanal, premješta cijev ili se podiže cijeli pod.

Zahtjevnost, a time i obim posla, najviše povećavaju:

• mala visina poda, zbog koje treba tražiti nisku kanalicu ili glodati,
• premještanje ili produžavanje odvodne cijevi,
• neravna ili ispucala podloga koju prvo treba sanirati,
• podno grijanje, koje mora da se uskladi sa položajem kanalice i debljinom estriha,
• loš pristup, na primjer stan na višem spratu bez lifta.

Samo betoniranje još ne čini tuš vodonepropusnim. Cementni estrih propušta vodu, zato se na gotovu i sazrelu podlogu nanosi elastična hidroizolaciona masa, obično u dva sloja. U prvi sloj se ulažu zaptivne trake u uglove, na spoj zida i poda i oko kanalice. Mnoge kanalice imaju fabrički zalijepljenu zaptivnu traku, koja se direktno utapa u masu.

Najrizičnija mjesta su spoj kanalice sa izolacijom i ugao gdje kanalica dolazi do zida. Propuštanje se tu često pokaže tek nakon nekoliko mjeseci, na primjer kao vlažna mrlja na zidu susjedne sobe ili na plafonu kod komšije ispod.

Kada izolacija osuši prema uputstvu proizvođača, tuš prostor se nalije vodom i ostavi tako da stoji. Pločice se postavljaju tek kada je jasno da voda nigdje ne curi. Pazite i na vrijeme: cementnom estrihu obično treba nekoliko dana da se po njemu može hodati, a duže dok se na njega ne može nanositi izolacija i lijepiti pločice. Tačna vremena navodi proizvođač mase. Dok sazrijeva, estrih treba zaštititi od promaje i direktnog sunca, što je ljeti u Crnoj Gori posebno važno.

• Loš pad. Uobičajeno se pravi otprilike 1,5 do 2 % prema kanalici. Kod manjeg pada voda stoji u uglovima, a kod neravnomjernog teče van tuša.
• Pomjerena kanalica. Ako nije dobro poduprta, beton je pri ugradnji podigne ili nagne. Rešetka onda nije u ravni sa pločicama.
• Tanak sloj betona iznad cijevi. Cijev treba da bude pokrivena dovoljnim slojem estriha, obično oko 4 cm, inače prijete pukotine.
• Krut ili nezaptiven spoj sa odvodom. Zbog njega se javljaju neprijatan miris i voda ispod estriha.
• Izostavljene trake ili jedan tanak sloj izolacije. Ušteda na hidroizolaciji je najskuplja, jer popravka znači razbijanje pločica.
• Pločice bez probe vodom. Greška se onda traži tek kada je kupatilo završeno.

Pri preuzimanju se isplati proći ove tačke prije postavljanja pločica, pa ponovo na kraju:

• gornja ivica kanalice je na visini budućih pločica i u ravni,
• kanalica se ne pomjera kada se pritisne i oko nje nema šupljina,
• prosuta voda otiče ravnomjerno i u tušu ne ostaju bare,
• spoj sa odvodom je prije betoniranja proban i nije kapao,
• estrih oko kanalice nema pukotina,
• izolacija je nanesena u dva sloja, sa trakama u uglovima i oko kanalice,
• proba nalivanjem vode urađena je prije postavljanja pločica,
• sifon je na mjestu i iz odvoda se ne osjeća kanalizacija,
• rešetka i sifon mogu da se izvade radi čišćenja,
• imate uputstvo za ugradnju i tehnički list kanalice za slučaj reklamacije.