Montaža olučne vertikale

Postupak je sličan kod limenih i plastičnih sistema. Razlikuje se uglavnom način spajanja dijelova. Limar obično radi odozgo prema dolje:

1. Odrediti položaj vertikale i viskom ili laserom označiti uspravnu liniju od lijevka do terena, dalje od prozora, rasvjete i priključaka.
2. Provjeriti pad oluka prema lijevku, obično oko 3 do 5 mm po dužnom metru, i lijevak postaviti u najnižu tačku tako da ne leži na rubu kuke.
3. Prepust krova savladati s dva koljena, takozvanim odmakom, a međukomad odrezati na tačnu dužinu tek nakon probnog sklapanja na suho.
4. Obujmice pričvrstiti u nosivi zid ili beton, obično na razmaku od najviše oko 2 metra, kod plastike radije gušće.
5. Cijevi spojiti tako da gornja cijev uvijek ulazi u naglavak donje, a kod plastike ostaviti dilatacijski razmak prema uputama proizvođača.
6. Revizioni komad postaviti otprilike metar iznad terena, a ispod njega izlazno koljeno ili spoj na podzemnu cijev.
7. Naliti vodu u oluk i provjeriti da li su svi spojevi zaptiveni.

Obujmica ide odmah ispod naglavka spoja, a ne na sredinu cijevi. Pritegne se čvrsto, ali ne do kraja, jer se cijev pri promjeni temperature mora malo pomjerati. Vertikala koja je potpuno stegnuta na mrazu često pukne baš na spoju.

Prečnik vertikale ne bira se prema komšiji, nego prema tlocrtnoj površini krova koju ta vertikala odvodnjava. Proizvođači isporučuju oluke i vertikale u tačno određenim parovima dimenzija i te kombinacije je dobro poštovati. Uska cijev ispod širokog oluka pri jakoj kiši postaje usko grlo i voda se prelije preko ruba oluka. Ako je krovna površina velika, bolje rješenje je obično druga vertikala na drugom mjestu nego sve deblja cijev. Kod ravnih i razuđenih krovova proračun treba prepustiti projektantu, koji polazi od standarda BAS EN 12056-3.

• pocinčani lim, jednostavno metalno rješenje, ali cinkani sloj treba čuvati od ogrebotina,
• plastificirani lim, u praksi uobičajen kompromis između otpornosti i izgleda, dostupan u mnogo boja,
• plastika, lagana je i ne korodira, ali se više širi na toploti i krhkija je na mrazu, pa je prikladnija za niže objekte, garaže i nadstrešnice,
• aluminij i bakar, materijali s vrlo dugim vijekom trajanja koji traže iskusnog limara.

Okrugli profil je standard i voda kroz njega teče uz najmanji otpor. Četvrtasta vertikala bira se uglavnom zbog izgleda kod modernih kuća. Pri istoj dimenziji ima nešto manji kapacitet, a izbor dodatnih dijelova je obično uži.

Vertikala se negdje mora završiti i upravo tu nastaje najviše problema. Voda koja izlazi tik uz kuću godinama natapa zemlju oko temelja, oštećuje sokl i hidroizolaciju podruma.

Slobodan izliv na teren radi ako teren pada od kuće, ako je ispod izliva betonska površina ili trotoar oko kuće i ako voda oteče barem otprilike metar od temelja. Vodu ne usmjeravajte na komšijsko zemljište ni na javni trotoar, gdje se zimi pravi poledica.

Spoj na kanalizaciju je pouzdan, ali između vertikale i podzemne cijevi treba ugraditi hvatač nečistoća, koji zadrži lišće i mahovinu prije nego što začepe cijev.

Upojni bunar na parceli ima smisla tamo gdje kanalizacije nema ili spoj nije moguć. Upojni bunar treba dimenzionisati prema propusnosti tla i postaviti ga na sigurnu udaljenost od temelja i od bunara. Kišnica ne ide u septičku jamu ni u kućni uređaj za prečišćavanje otpadnih voda, iako se to na terenu često viđa. U bunar s vodom za piće ne odvodite je nikako.

Najjednostavniji slučaj je prizemna kuća do koje se može doći s ljestava, okrugla vertikala od uobičajenog materijala i slobodan izliv na teren. Posao, naprotiv, produžavaju i otežavaju:

• viša kuća, kod koje treba skela ili radna platforma,
• fasadna izolacija, kod koje se obujmice moraju pričvrstiti kroz izolaciju u nosivi zid produženim ankerima,
• demontaža i odvoz stare vertikale,
• bakar ili aluminij, koji traže precizniju obradu,
• skrivena vertikala u fasadi ili odvod kroz atiku kod ravnog krova, gdje je svaki detalj osjetljiviji na curenje,
• spoj na podzemnu cijev s hvatačem nečistoća.

Kod postavljanja fasadne izolacije isplati se pripremiti tačke za učvršćenje još dok se radi fasada i fotografisati njihov položaj. Naknadno tražiti nosivi zid kroz debeo sloj stiropora je sporo i oštećuje gotovu fasadu.

Većina kvarova ne nastaje zbog lošeg materijala, nego zbog zanemarenog detalja. U praksi se ove greške ponavljaju:

• obrnut preklop cijevi, kad donja cijev ulazi u gornju pa voda pri svakoj kiši curi kroz spoj niz fasadu,
• obujmice učvršćene samo u malter ili stiropor, koje težina snijega i leda iščupa zajedno s komadom fasade,
• prevelik razmak obujmica, zbog kojeg se metalna cijev savija, a plastična deformiše,
• nikakav ili obrnut pad oluka, zbog kojeg voda stoji, u njoj se taloži prljavština i zimi se ledi,
• izostavljen revizioni komad, pa se pri prvom začepljenju vertikala mora rastavljati,
• izliv uz sokl bez pada terena i bez trotoara oko kuće.

Ako postojeća vertikala stalno curi, uzrok je često negdje drugdje nego što se vidi. Najčešće je vertikala premala ili oluk nema dobar pad.

Pri preuzimanju posla tražite da se kiša simulira kantom ili baštenskim crijevom i prođite kroz ove tačke:

• voda u oluku nigdje ne stoji i ravnomjerno otiče prema lijevku,
• u lijevku je mrežica protiv lišća,
• nijedan spoj ne propušta, posebno na koljenima ispod krova,
• gornje cijevi su uvučene u naglavke donjih,
• obujmice su u nosivom zidu, sjede ispod naglavaka i cijev se u njima može malo pomjeriti,
• vertikala je uspravna i ne dodiruje rasvjetu ni priključke,
• revizioni komad je postavljen i vratašca se mogu otvoriti,
• voda izlazi dovoljno daleko od temelja ili u hvatač nečistoća.