Montaža oluka

Postupak je sličan kod limenih i plastičnih sustava. Razlika je uglavnom u načinu spajanja dijelova. Limar obično radi odozgo prema dolje:

1. Odrediti položaj oluka i viskom ili laserom označiti okomicu od ljevka do terena, dalje od prozora, svjetiljki i priključaka.
2. Provjeriti pad žlijeba prema ljevku, obično oko 3 do 5 mm po dužnom metru, i ljevak postaviti u najnižu točku tako da ne leži na rubu kuke.
3. Prepust krova premostiti s dva koljena i odstojnim komadom, a međukomad odrezati na točnu duljinu tek nakon probnog slaganja na suho.
4. Obujmice učvrstiti u nosivi zid ili beton, obično na razmaku od najviše oko 2 metra, kod plastike radije gušće.
5. Cijevi spojiti tako da gornja uvijek ulazi u grlo donje, a kod plastike ostaviti dilatacijski razmak prema uputama proizvođača.
6. Revizijski komad postaviti otprilike metar iznad terena, a ispod njega izljevno koljeno ili spoj na podzemnu cijev.
7. Uliti vodu u žlijeb i provjeriti brtvljenje svih spojeva.

Obujmica ide neposredno ispod grla spoja, a ne na sredinu cijevi. Zateže se čvrsto, ali ne do kraja, jer se cijev pri promjeni temperature mora malo pomicati. Oluk koji je stegnut bez zazora na mrazu često pukne baš u spoju.

Promjer oluka ne bira se prema susjedu, nego prema tlocrtnoj površini krova koju taj oluk odvodnjava. Proizvođači isporučuju žljebove i odvodne cijevi u usklađenim parovima dimenzija i te kombinacije vrijedi poštovati. Uska cijev ispod širokog žlijeba za pljuska postaje usko grlo i voda se prelije preko ruba žlijeba. Kod velike krovne površine bolje rješenje obično je drugi oluk na drugom mjestu nego sve deblja cijev. Kod ravnih i razvedenih krovova dimenzioniranje treba prepustiti projektantu, koji se oslanja na normu HRN EN 12056-3.

• pocinčani lim, jednostavno metalno rješenje, ali cinkov sloj treba čuvati od ogrebotina,
• plastificirani lim, u praksi uobičajen kompromis između izdržljivosti i izgleda, dostupan u mnogo boja,
• PVC, lagan i ne korodira, ali se jače širi na toplini i na mrazu je krhkiji, pa je prikladniji za niže objekte, garaže i nadstrešnice,
• aluminij, bakar i titancink, materijali vrlo dugog vijeka trajanja koji traže iskusnog limara.

Okrugli profil je standard i voda u njemu teče uz najmanji otpor. Četvrtasti oluk bira se uglavnom zbog izgleda kod modernih kuća. Pri istoj dimenziji ima nešto manji kapacitet, a izbor dodatnih dijelova je uži.

Oluk mora negdje završiti i upravo tu nastaje najviše problema. Voda koja izlazi tik uz podnožje kuće godinama natapa tlo uz temelje i oštećuje sokl i hidroizolaciju podruma ili temelja.

Slobodan izljev na teren funkcionira ako teren pada od kuće, ispod izljeva je opločena površina ili rubni pločnik i voda otječe barem otprilike metar od temelja. Vodu ne usmjeravajte na susjedovu parcelu ni na javnu površinu, gdje se zimi stvara poledica.

Spoj na odvodnju je pouzdan, ali između oluka i podzemne cijevi treba ugraditi hvatač nečistoća, koji zadrži lišće i mahovinu prije nego što začepe cijev. Prima li javni sustav odvodnje kod vas oborinsku vodu i pod kojim uvjetima, provjerite izravno kod lokalnog isporučitelja vodnih usluga.

Upijanje na vlastitoj parceli rješenje je tamo gdje odvodnje nema ili spoj nije moguć. Upojni bunar treba projektirati prema propusnosti tla i smjestiti ga na sigurnoj udaljenosti od temelja i od bunara s vodom. Kišnica ne ide u septičku jamu ni u kućni uređaj za pročišćavanje, a u bunar s pitkom vodom nikako.

Za novi priključak na odvodnju, izradu upojnog bunara ili veće zahvate provjerite u nadležnom upravnom tijelu što prema važećim propisima o gradnji vaš slučaj traži. Ne računajte unaprijed da nikakav postupak nije potreban. U stambenoj zgradi svaku promjenu oluka dogovorite s upraviteljem i suvlasnicima.

Najjednostavniji slučaj je prizemnica s pristupom s ljestava, okrugli oluk od uobičajenog materijala i slobodan izljev na teren. Posao produžuju i otežavaju:

• viša kuća, gdje treba skela ili radna platforma,
• toplinska fasada, gdje se obujmice moraju produljenim sidrima kroz izolaciju učvrstiti u nosivi zid,
• demontaža i odvoz starog oluka,
• bakar ili aluminij, koji traže precizniju obradu,
• skriveni oluk u fasadi ili odvod kroz atiku ravnog krova, gdje je svaki detalj osjetljiviji na propuštanje,
• spoj na podzemnu cijev s hvatačem nečistoća.

Kod izrade toplinske fasade isplati se točke za sidrenje pripremiti već tijekom radova i njihov položaj fotografirati. Naknadno traženje nosivog zida kroz debeli sloj stiropora traje dugo i oštećuje gotovu fasadu.

Većina kvarova ne nastaje zbog lošeg materijala, nego zbog podcijenjenog detalja. U praksi se često viđaju ove greške:

• obrnut preklop cijevi, kad donja cijev ulazi u gornju pa voda pri svakoj kiši curi kroz spoj niz fasadu,
• obujmice učvršćene samo u žbuku ili stiropor, koje težina snijega i leda iščupa zajedno s komadom fasade,
• prevelik razmak obujmica, zbog kojeg se metalna cijev savija, a plastična deformira,
• žlijeb bez pada ili s obrnutim padom, u kojem voda stoji, taloži se nečistoća i zimi se smrzava,
• nedostatak revizijskog komada, pa pri prvom začepljenju treba rastavljati oluk,
• izljev uz sokl bez pada terena i bez rubnog pločnika.

Ako postojeći oluk stalno prelijeva, uzrok je često negdje drugdje nego što se vidi. Najčešće je oluk premalog promjera ili žlijeb ima loš pad.

Pri preuzimanju posla zatražite da se kiša simulira kantom ili vrtnim crijevom i prođite ove točke:

• voda u žlijebu nigdje ne stoji i ravnomjerno otječe prema ljevku,
• u ljevku je mrežica protiv lišća,
• nijedan spoj ne propušta, posebno kod koljena ispod krova,
• gornje cijevi su uvučene u grla donjih,
• obujmice su u nosivom zidu, sjede ispod grla i cijev se u njima može malo pomaknuti,
• oluk je okomit i ne dodiruje svjetiljke ni priključke,
• revizijski komad je ugrađen i poklopac se može otvoriti,
• voda izlazi dovoljno daleko od temelja ili u hvatač nečistoća.