Ugradnja drenažnog kanala u beton

Posao počinje iskolčenjem trase i visina. Majstor razvuče špagu ili koristi laser kako bi znao gdje će biti gornji rub rešetke i kamo će voda teći. Tek se tada kopa.

Iskop mora biti širi i dublji od samog kanala jer oko njega dolazi beton. Dno se zbije, a ovisno o tlu i opterećenju na njega se nasipa sloj šljunka koji se također zbije. Na šljunak dolazi sloj betona u koji se kanali redom polažu.

Kanali se slažu od najniže točke, dakle od izljeva ili slivnika, prema gore, protiv smjera tečenja vode. Svaki se element poravna po špagi, spojevi se uglave jedan u drugi, a na početak se stavi čeoni poklopac. Zatim se kanal s obje strane obloži betonom. Kod plastičnih kanala rešetke za vrijeme betoniranja ostaju umetnute, inače bi pritisak betona mogao saviti stranice.

Na kraju se kanal spoji na odvod, a oko njega se dovrši površina, na primjer betonskim opločnicima ili betonom. Prije nego što preko njega prijeđe automobil, beton mora dovoljno očvrsnuti. Ovisno o vremenu i vrsti mješavine to obično traje nekoliko dana.

Kod odabira najviše odlučuje ono što će preko kanala hodati ili voziti. Kanali i rešetke dijele se u razrede opterećenja prema normi HRN EN 1433. Za pješačku zonu i terasu dovoljan je najniži razred, za prilaz osobnim automobilom bira se razred predviđen za parkirališta, a za teža vozila još viši. Razred ćete naći u tehničkoj dokumentaciji proizvođača.

• plastični kanali su lagani, lako se režu i pogodni su uz terasu, stazu i za prilaz osobnim automobilom ako ih proizvođač za taj razred dopušta,
• polimerbetonski i betonski kanali su teži i krući, bolje podnose opterećenje i koriste se kod prilaza, parkirališnih površina i dvorišta s prometom,
• rešetke od pocinčanog čelika uobičajene su na pješačkim površinama i terasama,
• rešetke od lijevanog željeza biraju se tamo gdje voze automobili jer su čvrste i dobro se pričvrste.

Pravilo je jednostavno: i kanal i rešetka moraju odgovarati istom ili višem razredu opterećenja od onoga koje će biti na površini. Jaka rešetka na slabom kanalu neće riješiti problem.

Voda u kanalu mora imati kamo otjecati. Neki kanali imaju pad ugrađen izravno u dno, drugi se polažu vodoravno, a voda otječe zahvaljujući dubini kanala i izljevu. Ako se pad izvodi polaganjem, u praksi se obično uzima otprilike 0,5 do 1 % prema preporuci proizvođača, to jest oko 5 do 10 mm po metru duljine. Kod kanala dugog pet metara i pada od 1 % razlika u visini iznosi približno pet centimetara.

Jednako je važna i sama površina. Opločnici ili beton moraju imati pad prema kanalu, inače će voda proći pokraj njega.

Odvod se rješava ovisno o parceli:

• spojem na oborinsku ili mješovitu kanalizaciju,
• uvođenjem u upojni blok ili upojni bunar, ako tlo dobro upija vodu,
• odvodom u spremnik za kišnicu.

Na javnu kanalizaciju nemojte se spajati bez dogovora s lokalnim isporučiteljem vodnih usluga. Mnoge općine i komunalna poduzeća danas traže da kišnica ostane na vlastitoj parceli. Treba li za veći zahvat na odvodnji ili za priključak kakva dozvola prema važećim propisima o gradnji, provjerite u nadležnom upravnom tijelu. Ne oslanjajte se na pretpostavku da ništa ne treba. U stambenoj zgradi unaprijed se dogovorite s upraviteljem i suvlasnicima.

Najjednostavnija je nova površina na kojoj se kanal ugrađuje prije polaganja opločnika, a slivnik ili upojni bunar nalaze se odmah uz njega. Posao je tada brz i pregledan.

Više posla traže:

• naknadna ugradnja u gotovu površinu, kad treba rezati i razbiti opločnike ili beton te ih poslije nadopuniti,
• duga trasa s više kutova, odvojaka ili s izljevom daleko od kanala,
• viši razred opterećenja, koji znači masivniju betonsku oblogu i teže elemente,
• loše tlo, na primjer glinovito ili nasuto, koje treba zamijeniti ili ojačati,
• instalacije u zemlji, skučen pristup ili ručni iskop bez strojeva.

U praksi se često događa da je kanal ugrađen previsoko. Rešetka tada viri iznad opločnika, voda zastaje uz nju, a kotači je razbijaju. Gornji rub rešetke obično treba biti nekoliko milimetara ispod okolne površine, proizvođači navode otprilike 3 do 5 mm.

• premalo betona sa strana, kanal se s vremenom pomakne, a opločnici oko njega se razmaknu,
• betoniranje bez umetnutih rešetki kod plastičnih kanala, stranice se saviju i rešetka poslije ne sjeda,
• nezbijena podloga, kanal se slegne i u njemu nastane udubina sa stajaćom vodom,
• nedostatak dilatacije kod dugih betonskih površina, beton puca uz kanal,
• zaboravljen čeoni poklopac ili nebrtvljen izljev, voda teče ispod kanala i ispire podlogu,
• pad površine od kanala, kanal ostaje suh, a voda ide prema kući.

Kratki plastični kanal uz terasu ili stazu možete ugraditi i sami ako imate libelu, špagu i malo strpljenja. Za prilaz automobilima i za spoj na kanalizaciju pametnije je pozvati izvođača.

1. Provjeriti kamo će ići voda i pripremiti izljev, slivnik ili upojni bunar.
2. Iskolčiti trasu i razvući špagu u visini budućeg gornjeg ruba rešetke.
3. Iskopati rov širi i dublji od kanala prema uputama proizvođača.
4. Zbiti dno, nasuti šljunak i ponovno zbiti.
5. Razastrijeti sloj zemljovlažnog betona.
6. Položiti prvi element kod izljeva i nastaviti protiv smjera tečenja vode.
7. Svaki element poravnati po špagi i provjeriti libelom.
8. Postaviti čeoni poklopac i zabrtviti spoj na izljev.
9. Umetnuti rešetke i kanal s obje strane obložiti betonom.
10. Pustiti da beton očvrsne i tek onda dovršiti opločnike oko kanala.
11. Uliti u kanal kantu vode i pratiti otječe li sva voda.

• rešetka je cijelom duljinom malo ispod razine okolne površine i nigdje ne viri,
• kanal je u jednoj liniji, bez stepenica na spojevima,
• rešetke čvrsto sjede, ne lupaju i na prilazu su osigurane,
• nakon izlijevanja vode u kanalu ne ostaju lokve,
• voda otječe u izljev i nigdje ne bježi ispod kanala,
• beton sa strana je cjelovit, bez pukotina i šupljina,
• okolna površina ima pad prema kanalu,
• razred opterećenja kanala i rešetke odgovara onome što vozi preko površine,
• kanalu se lako pristupa radi čišćenja i rešetke se mogu izvaditi.