Montaža drvenog rukohvata ograde

Kod rukohvata je najvažnije tačno mjerenje i dobro ankerisanje. Samo pričvršćivanje profila traje kratko.

Mjerenje i obilježavanje linije

Majstor prvo provjeri od čega je zid: puna opeka, beton, šuplji blok, gasbeton ili gips-karton. Od toga zavisi kakve ankere bira. Zatim obilježi liniju rukohvata. Rukohvat treba da prati nagib stepenica, pa se visina mjeri vertikalno od prednje ivice stepenika, a ne od poda. U stanovima i porodičnim kućama rukohvat se obično postavlja na visinu od otprilike 900 do 1 000 mm. Tačnu vrijednost određuju važeći standardi MEST EN i projekat stepeništa.

Bušenje i ankerisanje

U punu opeku i beton idu kvalitetni tiplovi. U šuplje blokove ili stariji zid bolje je staviti hemijski anker. Kod gips-kartona treba pogoditi nosivi profil ili drvena ojačanja koja su ugrađena unaprijed. Sama ploča rukohvat neće izdržati.

Postavljanje nosača i rukohvata

Nosači se obično stavljaju na razmaku od otprilike 80 do 120 cm, a kod težeg profila gušće. Na početku i na kraju rukohvata uvijek mora biti čvrsta tačka. Rukohvat se za nosače pričvršćuje odozdo, da se zavrtnji ne vide i ne osjećaju pod rukom. Na kraju se obrade krajevi, očiste ivice i završi površina.

Kad se rukohvat postavlja na ogradu, profil se pričvršćuje za stubiće ili za gornju šinu. Na prelomima i odmorištima dijelovi se spajaju drvenim tiplama, spojnicama sa zavrtnjem ili savijenim komadima, tako da se spoj ne osjeti pod dlanom.

Za rukohvate se najčešće koriste bukva, hrast i jasen. Važni su tvrdoća i dobro sušenje. Vlažno drvo se poslije montaže krivi i puca.

• bukva je čvrsta, ima finu i ujednačenu šaru i lijepo prima bajc, pa odgovara većini enterijera,
• hrast je tvrđi i ne mijenja oblik, ima izraženu šaru i dobro podnosi svakodnevno korišćenje,
• jasen je svijetao i elastičan, lijepo se slaže s metalnim nosačima i jednostavnim modernim enterijerom.

Za površinu birate između laka i ulja. Lak pravi tvrd sloj, dobro podnosi habanje i lako se briše. Ako se jednom ošteti, teže se popravlja. Ulje ističe šaru drveta i na dodir je toplije. Izlizano mjesto dovoljno je lokalno prebrusiti i ponovo nauljiti, ali ulje s vremenom treba obnavljati prema uputstvu proizvođača. Za stepenice kojima prolazi mnogo ljudi dobar izbor je tvrdi lak ili ulje namijenjeno površinama koje se jako habaju.

Najjednostavniji slučaj je pravo stepenište s jednim krakom i zid od pune opeke ili betona. Posao se, s druge strane, produžava kad imate:

• spiralno ili prelomljeno stepenište, gdje rukohvat treba savijati ili spajati pod uglom,
• slab ili šupalj zid, kojem trebaju hemijski ankeri ili dodatna ojačanja,
• kriv zid, pa se ispod nosača moraju stavljati podmetači da rukohvat ide u jednoj liniji,
• rukohvat preko više spratova ili odmorišta, koji treba da teče bez prekida,
• netipičan profil koji se pravi po mjeri i površinu koja se završava tek na licu mjesta,
• skidanje starog rukohvata i krpljenje rupa od starih nosača.

• rukohvat samo u malteru: nosač drži samo u malteru ili u gips-kartonu bez profila i popusti pri prvom jačem opterećenju,
• pogrešna visina: kod niskog rukohvata čovjek mora da se saginje, a kod previsokog ruka nema prirodan oslonac, što najviše smeta pri silasku,
• rijetki nosači: rukohvat se između njih ugiba i spojevi se olabave,
• malo mjesta za ruku: ako je rukohvat preblizu zida, prsti se pri hvatanju taru o zid, zato se ostavlja bar otprilike četiri do pet centimetara slobodnog prostora,
• drvo koje se nije prilagodilo prostoriji: rukohvat donesen pravo iz hladnog magacina pomjeri se poslije montaže u toplom prostoru, zato treba da odleži nekoliko dana u prostoriji,
• oštri krajevi: ravno odsječen kraj zakači rukav ili kaiš torbe, zato se krajevi zaobljavaju ili savijaju prema zidu.

Rukohvat na ravnom punom zidu kod običnog stepeništa možete postaviti i sami, ako imate bušilicu, libelu i strpljenja. Ako niste sigurni u zid, ako je stepenište spiralno ili rukohvat pripada nosećoj ogradi, prepustite posao stolaru. U zidu mogu biti električni kablovi, zato prije bušenja uvijek provjerite mjesto detektorom.

1. Ostaviti rukohvat nekoliko dana u prostoriji u kojoj će se montirati.
2. Izmjeriti vertikalnu visinu od ivice prvog i posljednjeg stepenika i oba mjesta označiti na zidu.
3. Spojiti oznake pravom linijom pomoću lasera ili letve s libelom.
4. Rasporediti nosače, prvi i posljednji postaviti malo prije kraja rukohvata.
5. Provjeriti mjesta bušenja detektorom kablova i cijevi.
6. Izbušiti rupe burgijom za taj materijal i očistiti ih od prašine.
7. Ugraditi tiplove ili ankere i pričvrstiti nosače, ali ih još ne zatezati do kraja.
8. Prisloniti rukohvat, provjeriti liniju i visinu na svakom stepeniku, pa zategnuti nosače.
9. Pričvrstiti rukohvat za nosače odozdo zavrtnjima odgovarajuće dužine, da ne izađu na gornju stranu.
10. Zaobliti ili zatvoriti krajeve i premazati rezove istom završnom obradom kao rukohvat.
11. Pritisnuti rukohvat snagom odraslog čovjeka sa strane i odozgo i provjeriti da se nigdje ne pomjera.

• rukohvat se pri jakom pritisku u stranu ili nadolje ne pomjera i nosači ne škripe,
• visina je ista cijelom dužinom, mjereno od ivice stepenika,
• rukohvat počinje kod prvog i završava se kod posljednjeg stepenika, ne prekida se na pola kraka,
• između rukohvata i zida ima dovoljno mjesta da ga ruka udobno obuhvati,
• pod dlanom se ne osjećaju zavrtnji, spojevi ni oštre ivice,
• krajevi su zaobljeni ili savijeni prema zidu i ništa ne zapinje za njih,
• površina je ujednačena, bez curenja laka i neizbrušenih mjesta,
• oko nosača je čisto, bez otpalog maltera i starih rupa.