Montaža olučne vertikale

Postupak je sličan kod limenih i plastičnih sistema. Razlikuje se uglavnom način spajanja djelova. Limar obično radi odozgo nadolje:

1. Odrediti položaj vertikale i viskom ili laserom označiti uspravnu liniju od lijevka do tla. Linija treba da zaobiđe prozore, svjetiljke i priključke.
2. Provjeriti pad oluka prema lijevku, obično oko 3 do 5 mm po dužnom metru. Lijevak postaviti u najnižu tačku tako da ne leži na ivici kuke.
3. Prepust krova savladati sa dva koljena, takozvanim komadom za odmicanje. Međukomad odsjeći na tačnu dužinu tek nakon probnog sklapanja na suvo.
4. Obujmice učvrstiti u noseći zid ili beton, obično na razmaku od najviše oko 2 metra. Kod plastike razmak treba da bude manji.
5. Cijevi spojiti tako da gornja cijev uvijek ulazi u grlo donje. Kod plastike ostaviti dilatacioni razmak prema uputstvu proizvođača.
6. Revizioni komad postaviti otprilike metar iznad tla, a ispod njega izlivno koljeno ili spoj sa podzemnom cijevi.
7. Naliti vodu u oluk i provjeriti da li svi spojevi dihtuju.

Obujmica ide tik ispod grla spoja, a ne na sredinu cijevi. Zateže se čvrsto, ali ne do kraja, jer cijev mora pri promjeni temperature malo da klizi. Vertikala koja je potpuno stegnuta često na mrazu pukne baš u spoju.

Prečnik vertikale ne birate po komšiji. Određuje ga tlocrtna površina krova koju ta cijev odvodnjava. Proizvođači isporučuju oluke i vertikale u utvrđenim parovima dimenzija i te kombinacije je dobro poštovati. Uska cijev ispod širokog oluka pri pljusku postaje usko grlo, pa se voda prelije preko ivice oluka. Kod velike krovne površine bolje rješenje je obično druga vertikala na drugom mjestu, a ne sve deblja cijev. Kod ravnih i razuđenih krovova dimenzionisanje treba prepustiti projektantu, koji polazi od standarda MEST EN 12056-3.

• pocinkovani lim: jednostavno metalno rješenje. Cinkani sloj treba čuvati od ogrebotina,
• plastificirani lim: u praksi čest kompromis između izdržljivosti i izgleda, dostupan u mnogo boja,
• plastika: lagana je i ne korodira. Ipak se više širi na toploti i krtija je na mrazu, pa više odgovara nižim objektima, garažama i nadstrešnicama,
• aluminijum i bakar: materijali vrlo dugog vijeka, za koje treba iskusan limar.

Okrugli profil je standard i voda kroz njega teče uz najmanji otpor. Četvrtasta vertikala bira se uglavnom zbog izgleda kod modernih kuća. Pri istoj dimenziji ima nešto manji kapacitet, a izbor dodatnih djelova je obično uži.

Vertikala se mora negdje završiti i baš tu nastaje najviše problema. Voda koja godinama ističe tik uz kuću natapa zemlju oko temelja i oštećuje soklu i hidroizolaciju donjeg dijela objekta.

Slobodan izliv na teren radi ako teren pada od kuće i ako je ispod izliva betonska površina ili trotoar oko kuće. Voda tada otiče bar otprilike metar od temelja. Ne usmjeravajte vodu na komšijsko imanje ni na javni trotoar, gdje se zimi stvara poledica.

Spoj sa kanalizacijom je pouzdan. Ipak, između vertikale i podzemne cijevi treba ugraditi slivnik sa taložnikom, koji zadrži lišće i mahovinu prije nego što začepe cijev.

Upijanje na placu odgovara mjestima gdje nema kanalizacije ili spoj nije moguć. Upojni bunar treba projektovati prema propusnosti tla i postaviti na bezbjednoj udaljenosti od temelja i od bunara. Kišnica ne ide u septičku jamu ni u kućni uređaj za prečišćavanje otpadnih voda. U bunar sa pitkom vodom je ne odvodite nikako.

Najjednostavniji slučaj je prizemna kuća do koje se dolazi merdevinama, okrugla vertikala od uobičajenog materijala i slobodan izliv na teren. Posao produžavaju i otežavaju:

• viša kuća, gdje treba skela ili radna platforma,
• fasadna izolacija, gdje se obujmice moraju produženim ankerima učvrstiti kroz izolaciju u noseći zid,
• demontaža i odvoz stare vertikale,
• bakar ili aluminijum, koji traže precizniju obradu,
• vertikala skrivena u fasadi ili odvod kroz atiku kod ravnog krova, gdje je svaki detalj osjetljiviji na curenje,
• spoj sa podzemnom cijevi preko slivnika sa taložnikom.

Ako radite fasadnu izolaciju, isplati se pripremiti tačke za ankere dok se fasada još radi i fotografisati njihov položaj. Kasnije tražiti noseći zid kroz debeli sloj stiropora traje dugo i oštećuje gotovu fasadu.

Većina kvarova ne nastaje zbog lošeg materijala, nego zbog zanemarenog detalja. U praksi se često viđaju ove greške:

• obrnuto preklapanje cijevi, kada donja cijev ulazi u gornju pa voda pri svakoj kiši curi kroz spoj niz fasadu,
• obujmice učvršćene samo u malter ili stiropor, koje teret snijega i leda iščupa zajedno sa komadom fasade,
• prevelik razmak obujmica, zbog kojeg se metalna cijev savija, a plastična deformiše,
• oluk bez pada ili sa obrnutim padom, gdje voda stoji, u njoj se taloži prljavština, a zimi se ledi,
• nedostatak revizionog komada, pa pri prvom začepljenju treba rastavljati vertikalu,
• izliv kod sokle bez pada terena i bez trotoara oko kuće.

Kada postojeća vertikala stalno curi, uzrok je često na drugom mjestu od onog gdje se curenje vidi. Najčešće je cijev premala ili oluk nema dobar pad.

Pri preuzimanju posla tražite da se kiša simulira kantom ili baštenskim crijevom i prođite kroz ove tačke:

• voda u oluku nigdje ne stoji i ravnomjerno otiče prema lijevku,
• u lijevku je mrežica protiv lišća,
• nijedan spoj ne propušta, naročito kod koljena ispod krova,
• gornje cijevi su uvučene u grla donjih,
• obujmice su u nosećem zidu, nalaze se ispod grla i cijev se u njima može malo pomjeriti,
• vertikala je uspravna i ne dodiruje svjetiljke ni priključke,
• revizioni komad je postavljen i vratanca se mogu otvoriti,
• voda ističe dovoljno daleko od temelja ili u slivnik sa taložnikom.