Postavljanje ivičnjaka u suvi beton

Suvi beton, u praksi i "zemljovlažni" beton, je mješavina cementa, agregata i samo malo vode. Na pogled liči na vlažan pijesak: može da se sipa, ali u ruci drži oblik. Ne teče, pa mu ne treba oplata, a ivičnjak se u njemu lako poravna na pravu visinu.

Kada se zbije i navlaži, mješavina postepeno očvršćava i pravi čvrsto ležište. Za staze, terase, površine u bašti i obične prilaze porodičnoj kući to je sasvim dovoljno. Kod površina sa teškim saobraćajem ili posebnih konstrukcija način ugradnje određuje projektant, najčešće prema tehničkim uslovima proizvođača i važećim MEST EN standardima.

Obilježavanje linije i visine

Prvo se na kočićima zategne kanap ili se visina odredi nivelirom. Kanap pokazuje gornju ivicu ivičnjaka i njihov pravac. Pri tome se odmah misli na pad površine, da voda otiče od kuće, a ne prema njoj. U Crnoj Gori je to posebno važno na mjestima sa jakim kišama, gdje voda brzo podlokava loše riješene ivice.

Iskop i zbijanje podloge

Kanal se kopa malo širi od ivičnjaka, da stane i bočni oslonac. Dubina zavisi od visine ivičnjaka i opterećenja: kod cvjetnjaka je dovoljan plići iskop, kod prilaza za automobile treba ići dublje i često dodati sloj zbijenog šljunka. Sa dna kanala se uklone humus i meka zemlja, a dno se dobro zbije.

Ležište, polaganje i oslonac

Na dno se nasipa suvi beton, obično u debljini od desetak centimetara, kod većeg opterećenja i više. Ivičnjak se položi, gumenim čekićem se lupka do visine kanapa i provjeri libelom. Između komada ostaje uska, ujednačena fuga. Zatim se sa spoljne strane napravi betonska "leđa", klin od suvog betona koji ide otprilike do trećine ili polovine visine ivičnjaka. Na kraju se beton navlaži i ivičnjaci se nekoliko dana ne opterećuju.

• baštenski ivičnjaci, tanki i laki, za odvajanje travnjaka, cvjetnjaka i šljunčanih površina po kojima se samo hoda,
• parkovski ivičnjaci, nešto masivniji, za staze i terase gdje moraju da drže ivicu popločanja,
• putni ivičnjaci, debeli i teški, uz prilaze i parking mjesta gdje na njih pritiskaju točkovi,
• upušteni ivičnjaci sa oborenom ivicom, na mjestu ulaza, da automobil lako pređe.

Betonski ivičnjaci su najizdržljiviji i odgovaraju gotovo svuda. Plastične ili metalne trake više se koriste u bašti kao ivica travnjaka, ali ivicu behatona ne mogu pouzdano da zadrže. Pri izboru se pitajte jednostavno: da li će se po površini samo hodati, ili i voziti? Ako će se voziti, birajte putni tip i ozbiljniju podlogu. Pazite i na otpornost na mraz, jer u Nikšiću, Pljevljima, Žabljaku i drugim sjevernim krajevima smjenjivanje mraza i odmrzavanja ivičnjake ozbiljno opterećuje. Na primorju mraz je rjeđi, ali zato jake kiše i so iz vazduha traže kvalitetan, gust beton.

Najjednostavnija je prava linija na čvrstom, ravnom terenu sa dobrim pristupom. Posao, naprotiv, produžavaju i otežavaju:

• lukovi i lomovi linije, gdje ivičnjake treba sjeći ili koristiti lučne komade,
• nagib terena i velike visinske razlike, što je kod kuća na padinama čest slučaj,
• meka, glinovita ili raskvašena podloga koju treba zamijeniti ili odvodniti,
• kamenito tlo, gdje se iskop teže radi,
• teški putni ivičnjaci koji se teško nose ručno,
• uklanjanje starih ivičnjaka i odvoz šuta,
• skučen prostor u koji ne može da uđe ni mašina ni kolica.

U stambenoj zgradi uređenje okoline dogovarate sa upravnikom zgrade i ostalim etažnim vlasnicima.

U praksi se često desi da ivičnjaci odmah nakon postavljanja izgledaju odlično, a problem se pokaže tek posle prve zime ili kišne sezone. Tipični uzroci:

• slabo zbijena podloga, pa ivičnjak propada ili se naginje,
• nedostaje bočni oslonac ili je prenizak, pa se ivica izvrne pod pritiskom popločanja ili automobila,
• previše vlažna mješavina koja se pri lupkanju razliva i ivičnjak "pliva",
• rad po mrazu ili opterećenje prije nego što je beton stigao da očvrsne,
• loš pad, pa voda stoji uz ivičnjak i podlokava ga.

Lake baštenske ivičnjake oko cvjetnjaka ili staze možete postaviti i sami. Kod putnih ivičnjaka i prilaza za automobile pametnije je pozvati firmu sa opremom za zbijanje.

1. Obilježiti liniju kočićima i zategnuti kanap na visinu gornje ivice ivičnjaka.
2. Iskopati kanal malo širi od ivičnjaka, ukloniti humus i korijenje.
3. Zbiti dno kanala ručnim nabijačem ili vibro pločom.
4. Zamiješati suvi beton tako da u ruci drži oblik, ali da iz njega ne curi voda.
5. Nasuti ležište i grubo ga poravnati.
6. Položiti ivičnjak, gumenim čekićem ga dotjerati do visine kanapa i provjeriti libelom.
7. Nastaviti sa sljedećim komadima uz istu fugu i usput provjeravati liniju.
8. Sa spoljne strane napraviti betonski klin i dobro ga nabiti.
9. Navlažiti beton, po toplom vremenu ga nekoliko dana vlažiti i ne opterećivati.
10. Tek tada zatrpati okolinu zemljom ili polagati popločanje.

• gornja ivica ivičnjaka prati kanap i nigdje ne viri,
• linija je prava ili ravnomjerno zaobljena, bez "zuba",
• fuge između komada su ujednačene,
• ivičnjak se ne pomjera i ne klati kada ga pritisnete nogom,
• bočni oslonac je neprekidan cijelom dužinom i ne vidi se goli beton tamo gdje treba da bude zemlja,
• na ivičnjacima nema okrnjenih ivica ni pukotina,
• voda posle kiše otiče i ne zadržava se uz ivicu.