Postavljanje parkovskih ivičnjaka

Ivičnjaci se postavljaju prije popločavanja, jer čine okvir u koji se ploče kasnije slažu. Postupak je u osnovi jednostavan, ali rezultat zavisi od preciznosti u svakom koraku.

• obilježavanje: kočićima i zategnutim kanapom označava se trasa i, prije svega, visina gornje ivice ivičnjaka, uz računanje na visinu budućih ploča i na nagib kojim voda otiče, obično od kuće,
• iskop: kopa se kanal malo širi od ivičnjaka i dovoljno dubok da u njega stanu podloga, betonska posteljica i sam ivičnjak, kod običnih parkovskih ivičnjaka to je otprilike 25 do 35 cm ispod gornje ivice, a kod površina po kojima ide auto i više,
• podloga: dno kanala se nabije i po potrebi dopuni nabijenim šljunkom ili tucanikom,
• betonska posteljica: na podlogu se nanese zemljovlažni beton, dakle beton koji u šaci možete stisnuti u grudvu, a da ne curi, obično u sloju od oko 10 cm,
• polaganje: ivičnjak se utisne u posteljicu i gumenim čekićem dotjera do visine kanapa, uz stalnu provjeru libelom,
• bočni oslonac: s jedne ili s obje strane ivičnjak se podupre betonskim klinom koji ide otprilike do trećine ili polovine njegove visine, i upravo taj klin sprječava da se ivičnjak s vremenom nagne.

Prije kopanja provjerite da li trasom prolaze podzemne instalacije: voda, struja, telekomunikacije, a ponegdje i gas. Nadležna preduzeća ih na zahtjev mogu obilježiti na terenu. Ako tokom kopanja osjetite miris gasa, odmah se udaljite od mjesta i pozovite 112.

Najčešći su betonski parkovski ivičnjaci, obično debljine otprilike 5 do 10 cm i visine oko 20 do 25 cm. Odgovaraju stazama, terasama i površinama oko kuće. Gdje će se parkirati auto, biraju se deblji komadi i čvršća posteljica. Ulični ivičnjaci su masivniji i pripadaju putevima i prometnim parkinzima.

Kameni ivičnjaci, na primjer od granita, veoma su otporni i lijepo izgledaju. Ipak, teži su, mjere im nijesu toliko precizne, pa postavljanje i sječenje traju duže. Plastične baštenske trake služe samo da odvoje travnjak od šljunka ili malča. Ploče po kojima se hoda ili vozi one ne mogu da zadrže.

A u šta se ivičnjak polaže? Uz popločanje gotovo uvijek u beton. Polaganje samo u šljunak ima smisla kod čisto ukrasnih ivica u bašti, ali se takav ivičnjak s vremenom lakše pomjeri ili prevrne.

Najjednostavnija je prava linija na ravnom, čvrstom terenu, do kojeg se lako dolazi tačkama i do kojeg kamion može da doveze beton ili šljunak. Posao, a time i cijenu, povećavaju:

• brojni lukovi i uglovi, gdje ivičnjake treba sjeći ili koristiti lučne komade,
• kosina i visinske razlike, kod kojih se visina ivičnjaka mora postepeno mijenjati,
• loše tlo, recimo glinovito ili nasuto, koje treba zamijeniti šljunkom,
• uklanjanje starih ivičnjaka i betona,
• loš pristup, kad se materijal nosi ručno kroz kuću ili dvorište,
• kameni ivičnjaci umjesto betonskih.

Važno je i vrijeme. Beton ne bi trebalo ugrađivati na temperaturama otprilike ispod 5 °C ni na smrznuto tlo. Na velikim vrućinama, kakve su ljeti česte u primorju i oko Podgorice, beton se brzo suši, pa ga je dobro pokriti ili kvasiti.

Ivičnjak koji na dan postavljanja izgleda dobro može se nakon prve zime ili prvih jakih kiša nagnuti. Uzrok je obično neka od ovih grešaka:

• nenabijena podloga: ivičnjak se postepeno sliježe i linija se talasa,
• bez bočnog oslonca: pod pritiskom ploča i kad pređe auto, ivičnjak se nagne napolje,
• previše vlažan beton: ivičnjak u njemu „pliva“ i teško se drži visina,
• pogrešna visina u odnosu na ploče: uz kuću nastaju lokve ili voda teče prema fasadi,
• zanemarena voda: raskvašena podloga gubi nosivost, a u hladnijim krajevima je zimi pomjera i mraz,
• prerano opterećenje: nabijanje ploča vibro pločom odmah pored svježeg betona.

U praksi se često štedi baš na betonskom klinu sa strane travnjaka. To je dio koji se najmanje vidi, a jedan je od najvažnijih u cijelom poslu.

Ako je riječ o baštenskoj stazi ili terasi bez auta, postavljanje možete uraditi i sami. Trebaju vam ašov, kanap, kočići, libela, gumeni čekić, ručni nabijač ili vibro ploča i mješalica ili kofa za beton. Ivičnjaci su teški, zato ih podižite pravih leđa i radije u dvoje. Kad sječete brusilicom, nosite zaštitne naočare, zaštitu za uši i masku, a prašine je najmanje kad se siječe uz vodu.

1. Provjeriti trasu podzemnih instalacija.
2. Zabiti kočiće na krajevima trase i zategnuti kanap na visini gornje ivice ivičnjaka, uz računanje na nagib.
3. Iskopati kanal do potrebne dubine i malo širi od ivičnjaka.
4. Nabiti dno kanala, po potrebi dodati i nabiti šljunak.
5. Zamiješati zemljovlažni beton prema uputstvu proizvođača suve mješavine.
6. Rasporediti betonsku posteljicu u dužini od dva do tri ivičnjaka.
7. Položiti ivičnjak i gumenim čekićem ga dotjerati do visine kanapa.
8. Libelom provjeriti ravninu i nastavak na prethodni komad.
9. Ostaviti između komada malu, ujednačenu fugu.
10. Napraviti bočni betonski oslonac i zagladiti ga mistrijom.
11. Pustiti beton da se stvrdne i ne opterećivati ga dok to proizvođač ne dozvoli.
12. Zatrpati kanal zemljom sa strane travnjaka i nastaviti s popločavanjem.

Prilikom preuzimanja polako prođite cijelu liniju i pogledajte je i sa strane, jer se pod niskim uglom neravnine jasno vide. Provjerite:

• da li je linija prava, odnosno da li su lukovi blagi, bez zuba i skokova,
• da li se gornje ivice susjednih komada nastavljaju bez stepenika,
• da li visina ivičnjaka odgovara planiranoj visini ploča i terena,
• da li nagib vodi vodu od kuće i da nigdje ne nastaju lokve,
• da li su fuge između komada ujednačene,
• da li je bočni betonski oslonac neprekinut i da li ivičnjak miruje kad ga pritisnete,
• da li su rezovi čisti i uglovi spojeni bez velikih razmaka,
• da li je okolina očišćena, bez ostataka betona na pločama i ivičnjacima.