Ugradnja odvodnog kanala u beton

Posao počinje obilježavanjem trase i visina. Majstor zategne kanap ili koristi laser. Tako zna gdje će biti gornja ivica rešetke i u kom pravcu će voda oticati. Tek onda se kopa.

Iskop mora biti širi i dublji od samog kanala, jer oko njega ide beton. Dno se sabije. Zavisno od tla i opterećenja na njega se nasipa sloj šljunka, koji se takođe sabije. Preko toga ide sloj betona, u koji se kanali postavljaju jedan za drugim.

Kanali se slažu od najniže tačke, dakle od izliva ili slivnika, uzvodno, nasuprot toku vode. Svaki dio se poravna po kanapu, spojevi se uklope jedan u drugi, a na početak se stavi čeona kapa. Zatim se kanal sa obje strane obloži betonom. Kod plastičnih kanala rešetke ostaju umetnute dok se betonira. Bez njih bi pritisak betona mogao da savije bočne zidove kanala.

Na kraju se kanal priključi na odvod, a oko njega se završi površina, na primjer behaton ploče ili beton. Prije nego što preko njega pređe automobil, beton mora dovoljno da očvrsne. Zavisno od vremena i vrste mješavine to obično traje nekoliko dana.

Najvažnije je šta će preko kanala hodati ili voziti. Kanali i rešetke dijele se u klase opterećenja prema standardu MEST EN 1433. Za pješačku zonu i terasu dovoljna je najniža klasa. Za prilaz putničkog automobila bira se klasa za parkinge, a za teža vozila još viša. Klasu ćete naći u podacima proizvođača.

• plastični kanali su lagani, lako se sijeku i odgovaraju za terasu, stazu i prilaz putničkog automobila, ako proizvođač to dozvoljava za datu klasu,
• polimer betonski i betonski kanali su teži i krući, bolje podnose opterećenje i koriste se kod prilaza, parkinga i dvorišta kroz koja se vozi,
• rešetke od pocinkovanog čelika uobičajene su kod pješačkih površina i terasa,
• rešetke od livenog gvožđa biraju se tamo gdje voze automobili, jer su čvrste i dobro se pričvrste.

Pravilo je jednostavno: i kanal i rešetka moraju biti iste ili više klase opterećenja od one koja će biti na površini. Jaka rešetka na slabom kanalu ne rješava problem.

Voda u kanalu mora imati kuda da otiče. Neki kanali imaju pad ugrađen u dno. Drugi se postavljaju vodoravno, a voda otiče zahvaljujući dubini kanala i izlivu. Ako se pad pravi samim postavljanjem, u praksi se obično uzima otprilike 0,5 do 1 %, prema preporuci proizvođača. To je oko 5 do 10 mm po metru dužine. Kod kanala dugog pet metara i pada od 1 % razlika u visini iznosi približno pet centimetara.

Jednako je važna i sama površina. Ploče ili beton moraju imati pad prema kanalu, inače voda prođe pored njega.

Odvod se rješava prema tome kakav je plac:

• priključkom na kišnu ili zajedničku kanalizaciju,
• uvođenjem u upojni blok ili upojni bunar, ako tlo dobro upija vodu,
• odvođenjem u rezervoar za kišnicu.

Često je najpraktičnije da kišnica ostane na vašem placu i tamo se upije. Ako je tlo glinovito i slabo upija vodu, upojni bunar treba biti veći ili je bolji rezervoar. U stambenoj zgradi radove na zajedničkom dvorištu ili prilazu unaprijed dogovorite sa upravnikom zgrade i etažnim vlasnicima.

Najjednostavnije je kod nove površine. Tada se kanal ugrađuje prije ploča, a slivnik ili upojni bunar su odmah pored. Posao je brz i pregledan.

Više posla traže:

• naknadna ugradnja u gotovu površinu, kada treba sjeći i razbiti ploče ili beton, a zatim ih ponovo dopuniti,
• duga trasa sa više uglova, račvanja ili sa izlivom daleko od kanala,
• viša klasa opterećenja, koja znači deblju betonsku oblogu i teže djelove,
• loše tlo, na primjer glinovita ili nasuta zemlja koju treba zamijeniti ili ojačati,
• instalacije u zemlji, skučen pristup ili ručno kopanje bez mašina.

U praksi se često dešava da je kanal postavljen previsoko. Rešetka tada viri iznad ploča, voda se zaustavi pored nje, a točkovi je oštećuju. Gornja ivica rešetke obično treba da bude nekoliko milimetara ispod okolne površine. Proizvođači navode otprilike 3 do 5 mm.

• premalo betona sa strane, kanal se vremenom pomjeri, a ploče oko njega se razmaknu,
• betoniranje bez umetnutih rešetki kod plastičnih kanala, bočni zidovi se saviju i rešetka poslije ne naliježe,
• nesabijena podloga, kanal se slegne i u njemu nastane udubljenje sa vodom koja stoji,
• nedostaje dilatacija kod dugih betonskih površina, beton puca pored kanala,
• zaboravljena čeona kapa ili izliv koji propušta, voda teče ispod kanala i ispira podlogu,
• pad površine od kanala, kanal ostaje suv, a voda ide prema kući.

Kratak plastični kanal kod terase ili staze možete ugraditi i sami, ako imate libelu, kanap i malo strpljenja. Za prilaz kojim voze automobili i za priključak na kanalizaciju pametnije je pozvati izvođača.

1. Provjeriti kuda će voda oticati i pripremiti izliv, slivnik ili upojni bunar.
2. Obilježiti trasu i zategnuti kanap u visini buduće gornje ivice rešetke.
3. Iskopati rov širi i dublji od kanala, prema uputstvu proizvođača.
4. Sabiti dno, nasuti šljunak i ponovo sabiti.
5. Razastrijeti sloj zemljovlažnog betona.
6. Postaviti prvi dio kod izliva i nastaviti uzvodno, nasuprot toku vode.
7. Svaki dio poravnati po kanapu i provjeriti libelom.
8. Staviti čeonu kapu i zaptiti spoj sa izlivom.
9. Umetnuti rešetke i obložiti kanal betonom sa obje strane.
10. Sačekati da beton očvrsne, pa tek onda završiti ploče oko kanala.
11. Sipati kantu vode u kanal i posmatrati da li sva voda oteče.

• rešetka je cijelom dužinom malo ispod nivoa okolne površine i nigdje ne viri,
• kanal je u jednoj liniji, bez stepenika na spojevima,
• rešetke čvrsto naliježu, ne lupaju i kod prilaza su osigurane,
• kada se sipa voda, u kanalu ne ostaju bare,
• voda otiče u izliv i nigdje ne curi ispod kanala,
• beton sa strane je cjelovit, bez pukotina i šupljina,
• okolna površina ima pad prema kanalu,
• klasa opterećenja kanala i rešetke odgovara onome što vozi preko površine,
• kanalu se lako prilazi radi čišćenja, a rešetke se mogu izvaditi.