Polaganje gres pločica većih od 60 cm

Kod malih pločica fuga može sakriti sitnu neravninu podloge. Velika pločica se ne prilagođava, leži kao ravna ploča. Ako je ispod nje mala izbočina ili udubljenje, ostane šupljina ili jedna ivica izviri iznad susjedne. Zato kod ovog posla najviše odlučuju podloga i tehnika lijepljenja.

U praksi se srećete s tri srodne vrste posla:

• gres veći od 60 cm je opći naziv za pločice kojima je barem jedna stranica duža od 60 cm, recimo 60 × 120, 80 × 80 ili 120 × 120 cm,
• polaganje formata 60 × 120 cm je danas jedan od najčešćih velikih formata u stanovima i kućama: mogu ga položiti dvojica ljudi s vakuumskim hvataljkama i lako se raspoređuje u običnom kupatilu,
• ploče velikih dimenzija (na primjer 120 × 260 cm) su posebna priča: trebaju transportne okvire, veću ekipu i gotovo savršeno ravnu podlogu.

Važna je i debljina. Običan gres je obično debeo oko 9 do 10 mm. Tanke ploče od oko 6 mm su lakše, ali se pri nošenju lakše slome. Debele vanjske ploče od oko 20 mm često se polažu na podmetače ili u šljunak, a to je drugačiji postupak od lijepljenja u enterijeru. Ulogu igra i površina: sjajni (polirani) gres pokaže svaku visinsku razliku na ivicama. Mat i strukturirane pločice više opraštaju, a za pod u kupatilu ili na terasi su sigurnije jer manje klize.

1. Izmjeriti prostoriju i napraviti plan polaganja: smjer pločica, os fuga i raspored rezanih komada, tako da uz zidove ne ostanu uske trake.
2. Dugom ravnom letvom provjeriti ravnost i čvrstoću podloge, a neravnine izravnati masom za izravnavanje ili samonivelirajućom masom.
3. Očistiti podlogu od prašine i nanijeti osnovni premaz (prajmer). U kupatilu i tušu napraviti hidroizolaciju, s trakama u uglovima i oko slivnika.
4. Zamiješati fleksibilno ljepilo miješalicom na niskim okretajima i nazubljenom gladilicom nanijeti ga i na podlogu i na poleđinu pločice (dvostruko lijepljenje).
5. Prenijeti pločicu na vakuumskim hvataljkama, položiti je, pritisnuti i poravnati sistemom za niveliranje s klinovima ili spojnicama.
6. S vremena na vrijeme podići neku pločicu i provjeriti da li ljepilo prekriva cijelu poleđinu.
7. Pustiti ljepilo da se stvrdne prema uputama proizvođača, ukloniti spojnice sistema za niveliranje i fugovati.
8. Dilatacione fuge po obodu i u uglovima popuniti elastičnim kitom i očistiti površinu.

Na zidu se prvi red često oslanja na pomoćnu letvu, da teška pločica ne sklizne dok se ljepilo ne stegne.

Podloga mora biti čvrsta, suha i ravna. Proizvođači velikih formata obično traže odstupanje od ravnosti do otprilike 2 mm na letvi od dva metra, neki i strože. Estrih mora biti dovoljno odležao. Kod anhidritnog estriha mjeri se još i preostala vlaga, a površina se brusi.

Ljepilo je fleksibilno cementno, u pravilu klase C2TE S1 ili S2 prema standardu BAS EN 12004. Oznaka S znači da spoj podnosi sitne pokrete podloge i promjene temperature. Kod velikih formata nazubljena gladilica obično ima zub od oko 10 do 12 mm. Cilj je da poleđina bude gotovo potpuno prekrivena, bez šupljina.

Fuge trebaju biti barem onoliko široke koliko preporučuje proizvođač pločica. Kod rektificiranih pločica (s brušenim ivicama) to je obično od 2 mm naviše. Potpuno nulta fuga nije dobra ideja, jer površina treba prostor za sitne pokrete. Osim običnih fuga potrebne su i dilatacije po obodu prostorije, na prelazima između prostorija i na velikim površinama.

A podno grijanje? Gres se s njim dobro slaže jer dobro provodi toplotu. Prije polaganja treba uraditi tlačnu probu cijevi i postepeno zagrijavanje estriha, a nakon polaganja se grijanje uključuje postepeno.

Koliko će posao trajati, pa time i koliko će koštati, zavisi najviše od ovoga:

• stanje podloge: ravan, nov estrih štedi mnogo vremena, a stare krive malter i podove prvo treba izravnati,
• veličina i težina pločica: 60 × 120 cm može položiti dvoje ljudi, a za ploče velikih dimenzija treba više ljudi i okviri,
• razuđenost prostora: niše, tuš s padom, špaletne prozora i mnogo rezanja oko cijevi produžavaju posao,
• kombinacija zida i poda: ako se fuge na zidu i podu moraju poklapati, planiranje je zahtjevnije,
• uzorak: polaganje na smak se kod velikih pločica radi s pomakom obično najviše za trećinu, jer su pločice često blago savijene. Kad se šara mora nastavljati, na primjer kod imitacije mermera, pločice treba sortirati,
• logistika: usko stepenište ili mali lift u zgradi otežavaju unošenje velikih kartona.

Ako živite u stambenoj zgradi, bučne radove i unošenje materijala dobro je unaprijed dogovoriti s upraviteljem zgrade i obavijestiti etažne vlasnike.

• lijepljenje na neizravnanu podlogu, u nadi da će se razlika izravnati ljepilom,
• ljepilo naneseno samo na podlogu ili u „tačkama“, pa ispod pločice ostanu šupljine koje na kuckanje zvuče šuplje i pod opterećenjem pucaju,
• jeftino nefleksibilno ljepilo koje ne podnosi pokrete podloge ni podno grijanje,
• rad bez sistema za niveliranje, pa ivice susjednih pločica stoje na različitim visinama,
• zaboravljene dilatacije po obodu i na velikim površinama,
• prerano hodanje po podu ili fugovanje prije nego što se ljepilo stvrdne,
• neoprezno nošenje, pri kojem se odlomi ugao ili pločica pukne još prije polaganja.

Kad stigne materijal, kartone je najbolje držati uspravno ili na ravnoj podlozi i provjeriti da li su sve pločice iz iste proizvodne serije (šarže).

• preći letvom preko površine i provjeriti ravnost u različitim smjerovima,
• prstom ili noktom preći preko spojeva, ivice susjednih pločica ne bi smjele primjetno stršiti,
• lagano kucnuti po pločicama, naročito u uglovima i na sredini, i poslušati da li zvuče šuplje,
• provjeriti da li su fuge ravne, jednako široke i potpuno popunjene,
• pogledati rezove uz zidove, štokove i oko cijevi,
• provjeriti da li po obodu i u uglovima postoje elastične dilatacione fuge,
• u tušu provjeriti pad prema slivniku i spoj s hidroizolacijom,
• kod podnog grijanja tražiti od keramičara uputu kada i kako ga postepeno uključivati,
• preuzeti rezervne pločice iz iste šarže za eventualnu popravku.