Štemanje kanala za vodoinstalaciju u betonu

Dobar posao počinje prije nego što se mašina uključi. Vodoinstalater prvo dogovori s vama gdje će biti izvodi za slavine, WC, veš-mašinu i sudoper u kuhinji. Na osnovu toga planira što kraću trasu, s što manje koljena i spojeva.

1. Zatvoriti i ispustiti vodu u dijelu stana gdje se radi, ako se radi pored postojećih instalacija.
2. Detektorom potražiti skrivene vodove i uporediti nalaz s dostupnim nacrtima, posebno struju, plin i grijanje.
3. Označiti trase na zidu olovkom, libelom ili laserom, samo vertikalno i horizontalno.
4. Pokriti pod i namještaj folijom, zatvoriti vrata i pripremiti usisavanje prašine.
5. Frezom zarezati dvije paralelne linije na potrebnu dubinu.
6. Srednji pojas betona izbiti lakšim štemaricom ili dlijetom.
7. Očistiti kanal, provjeriti dubinu i širinu i ukloniti labave komadiće.

Nakon toga vodoinstalater polaže cijevi u izolacijske navlake, učvršćuje ih i prije zatvaranja radi probu pritiska. Tek kada instalacija drži pritisak, kanal se zatvara cementnim malterom ili odgovarajućom masom za popravke.

Za beton se danas uglavnom koristi freza za kanale s dva dijamantska diska. Reže precizno, dubina se podesi unaprijed, a s priključenim usisivačem prašine ima znatno manje. Zid ne trpi nepotrebne udarce, pa okolni malter i beton ostaju čvrsti.

Ručno štemanje čekićem i dlijetom, ili samo štemaricom bez prethodnog rezanja, ima smisla tamo gdje freza ne može stati: u uglovima, iza vertikala, pored štokova vrata. Sporije je, kanal je obično širi i neravan, a oko njega se često odvali veći komad materijala koji poslije treba popunjavati.

Zašto je to bitno? Uzak i ravan kanal brzo se zatvori, ne troši mnogo maltera i ispod pločica ne nastaju grbe. Razbijen zid se, naprotiv, mora popravljati na većoj površini.

U mnogim stambenim zgradama većina zidova i svi stropovi su od armiranog betona. Dio zidova u stanu je nosiv, a armatura u njima često leži samo nekoliko centimetara ispod površine. Dublji kanal je lako zakači, a presječena armatura slabi zid koji nosi i stanove iznad vas.

• U nosive zidove štemajte samo nakon što ih pregleda statičar. Posebno oprezno birajte horizontalne kanale, jer nosivi zid slabe više od vertikalnih.
• U stropove i stropne ploče kanali za vodu se ne štemaju.
• Provjerite kućni red zgrade kod upravitelja zgrade. Često su propisani sati u kojima su bučni radovi dozvoljeni, a etažni vlasnici će cijeniti ako ih unaprijed upozorite na buku.

Ako se trasa kroz nosivi zid ne može zaobići, uobičajeno rješenje je predzid od gipskartona ili instalacijskog sistema, u kojem cijevi prolaze bez štemanja. U kupatilu je to ionako praktično, jer se u predzid može ugraditi i viseća WC šolja.

Koliko je posao zahtjevan, a time i koliko košta, zavisi od nekoliko stvari koje možete pogledati unaprijed:

• materijal zida: običan beton se reže lakše od tvrdog armiranog betona s gustom armaturom,
• dužina i broj kanala: svaki izvod i svako odvajanje znači još jedan rez i još štemanja,
• dubina: deblja cijev s izolacijom traži dublji i širi kanal,
• pristup: malo kupatilo, uglovi, rad oko vertikale ili namješten stan usporavaju posao,
• prazan prostor: u stanu bez namještaja i starih pločica radi se brže i čišće,
• nepoznati vodovi: ako nema nacrta, traženje struje i drugih instalacija oduzima više vremena.

U praksi se često desi da kanali idu ukoso, da trasa bude kraća. Nekoliko godina kasnije neko u takav zid buši rupu za policu i pogodi cijev. Vertikalne i horizontalne trase lako se pretpostave i bez nacrta.

Druga greška je preplitak kanal. Cijev tada viri, malter iznad nje puca, a na cijevi s hladnom vodom može se skupljati kondenz. Preduboki kanal, opet, nepotrebno slabi zid i u betonskoj ploči zakači armaturu. Obično se navodi dubina otprilike 3 do 5 cm i širina oko 4 do 6 cm, ali uvijek prema prečniku cijevi s izolacijom i prema materijalu zida.

Česta greška je i zatvaranje cijevi bez probe pritiska i bez fotografije. Spoj koji propušta ispod pločica znači razbijanje gotovog zida. Cijev s toplom vodom dobro je položiti u navlaku, da se pri promjenama temperature može malo pomjerati i da malter ne puca.

Na kraju, sigurnost: betonska prašina šteti plućima. Potrebni su respirator klase FFP2 ili FFP3, zaštitne naočale, zaštita za uši i usisavanje. Ako se pri radu ošteti plinska cijev, odmah prekinite posao, ne koristite električne uređaje ni otvoreni plamen, otvorite prozore, napustite stan i pozovite 112 ili dežurnu službu lokalnog distributera plina. Ako se zakači električni vod, isključite osigurač i pozovite električara.

Prije nego što se kanali zatvore, isplati se s majstorom proći kroz nekoliko tačaka:

• kanali idu samo vertikalno i horizontalno, prema dogovorenoj trasi,
• dubina i širina odgovaraju cijevi s izolacijom, cijev nigdje ne viri iznad ravni zida,
• ivice kanala su ravne, a okolni malter nije odvaljen,
• nije oštećen nijedan električni, plinski ni vod grijanja,
• u nosivim zidovima ispoštovane su upute statičara,
• cijevi su učvršćene, u navlakama i prošle su probu pritiska,
• postoje fotografije trasa na kojima se vide udaljenosti od uglova i poda,
• kanali su čvrsto popunjeni i u ravni s površinom, spremni za malter ili pločice.