Montaža drvene rukohvatne ograde

Kod rukohvata najviše odlučuju točno mjerenje i dobro sidrenje. Samo pričvršćivanje profila traje kratko.

Mjerenje i označavanje linije

Stolar najprije provjeri od čega je zid: puna opeka, beton, šuplji blok, porobeton ili gipskarton. O tome ovisi koje će tiple ili sidra koristiti. U hrvatskim obiteljskim kućama stubište je često armiranobetonsko, a zid uz njega od blok opeke, pa se ta kombinacija viđa vrlo često. Zatim označi liniju rukohvata. Rukohvat prati nagib stuba, zato se visina mjeri okomito od prednjeg ruba gazišta, a ne od poda. U stanovima i kućama rukohvat se obično postavlja na visinu otprilike 900 do 1 000 mm. Točnu vrijednost određuju važeći propisi, norme HRN EN i projekt stubišta.

Bušenje i sidrenje

U punu opeku i beton idu kvalitetne tiple. U šuplji blok ili stariji zid bolje je staviti kemijsko sidro, koje ispuni šupljine i čvrsto drži vijak. Kod gipskartona treba pogoditi nosivi metalni profil ili drvena ojačanja ugrađena unaprijed. Sama ploča rukohvat neće izdržati.

Postavljanje nosača i rukohvata

Nosači se obično stavljaju na razmak od otprilike 80 do 120 cm, a kod težeg profila gušće. Na početku i na kraju rukohvata uvijek mora biti čvrsta točka. Rukohvat se na nosače pričvršćuje odozdo, tako da se vijci ne vide i ne osjete pod rukom. Na kraju se obrade krajevi, očiste rubovi i dovrši površina.

Kad se rukohvat postavlja na ogradu, profil se sidri u stupiće ili u gornju prečku. Na lomovima i podestima dijelovi se spajaju moždanicima, vijčanim spojnicama ili savijenim komadima, da se spoj ne osjeti pod dlanom.

Za rukohvate se najčešće koriste bukva, hrast i jasen. Važni su tvrdoća i dobro osušeno drvo. Vlažno drvo se nakon montaže izvija i puca.

• bukva je čvrsta, ima finu i ujednačenu teksturu i dobro prima bajc, pa paše u većinu interijera,
• hrast je tvrđi i stabilniji, ima izraženu teksturu i dobro podnosi svakodnevnu upotrebu,
• jasen je svijetao i elastičan, lijepo se slaže s metalnim nosačima i jednostavnim modernim prostorom.

Za površinu birate između laka i ulja. Lak stvara tvrdi sloj, dobro podnosi trošenje i lako se briše. Ako se ipak ošteti, teže se popravlja. Ulje istakne teksturu drva i na dodir je toplije. Izlizano mjesto dovoljno je lokalno prebrusiti i ponovno nauljiti, ali ulje treba s vremena na vrijeme obnavljati prema uputama proizvođača. Za stubište kojim prolazi puno ljudi dobar je tvrdi lak ili ulje namijenjeno jako opterećenim površinama.

Najjednostavniji slučaj je ravno stubište u jednom kraku i zid od pune opeke ili betona. Posao se produljuje kad imate:

• zavojito ili lomljeno stubište, gdje se rukohvat mora savijati ili spajati pod kutom,
• slabu ili šuplju podlogu kojoj trebaju kemijska sidra ili dodatna ojačanja,
• neravan zid, pa se nosači moraju podlagati da rukohvat ide u jednoj liniji,
• rukohvat kroz više katova ili preko podesta s neprekinutim nastavkom,
• netipičan profil izrađen po mjeri i završnu obradu na licu mjesta,
• demontažu starog rukohvata i krpanje rupa od starih nosača.

U stambenoj zgradi vrijedi još nešto: ako je riječ o zajedničkom stubištu, rukohvat ne montirajte bez dogovora s upraviteljem zgrade i suglasnosti suvlasnika. Za običnu zamjenu rukohvata u vlastitoj kući dozvola uglavnom nije potrebna. Ako mijenjate cijelu ogradu ili stubište, provjerite u nadležnom upravnom tijelu što za vaš slučaj propisuju važeći propisi o gradnji.

• rukohvat samo u žbuci: nosač drži samo u žbuci ili u gipskartonu bez profila i popusti pri prvom jačem opterećenju,
• pogrešna visina: uz nizak rukohvat čovjek se mora saginjati, a uz previsok ruka nema prirodan oslonac, što najviše smeta pri silasku,
• prerijetki nosači: rukohvat se između njih ugiba, a spojevi se s vremenom otpuštaju,
• premalo mjesta za ruku: ako je rukohvat preblizu zidu, prsti se pri hvatanju taru o zid, zato se ostavlja barem otprilike četiri do pet centimetara slobodnog prostora,
• drvo koje se nije prilagodilo prostoru: rukohvat donesen ravno iz hladnog skladišta pomakne se nakon montaže u toplom prostoru, zato treba nekoliko dana odležati u prostoriji,
• oštri krajevi: ravno odrezan kraj zakači rukav ili remen torbe, zato se krajevi zaobljuju ili zakreću prema zidu.

Rukohvat na ravan, pun zid uz obično stubište možete postaviti i sami, ako imate bušilicu, libelu i strpljenja. Ako podloga nije pouzdana, stubište je zavojito ili rukohvat pripada nosivoj ogradi, prepustite posao stolaru. U zidu mogu biti električni kabeli i cijevi, zato prije bušenja uvijek provjerite mjesto detektorom.

1. Ostaviti rukohvat nekoliko dana u prostoriji u kojoj će se montirati.
2. Izmjeriti okomitu visinu od ruba prve i zadnje stube i obje točke označiti na zidu.
3. Spojiti oznake ravnom crtom pomoću lasera ili letve s libelom.
4. Rasporediti položaj nosača, a prvi i zadnji postaviti malo od kraja rukohvata.
5. Provjeriti mjesta bušenja detektorom kabela i cijevi.
6. Izbušiti rupe svrdlom za odgovarajući materijal i očistiti ih od prašine.
7. Umetnuti tiple ili sidra i pričvrstiti nosače, ali ih još ne zategnuti do kraja.
8. Prisloniti rukohvat, provjeriti liniju i visinu na svakoj stubi, zatim zategnuti nosače.
9. Pričvrstiti rukohvat na nosače odozdo vijcima odgovarajuće duljine, da ne izađu na gornju stranu.
10. Zaobliti ili zatvoriti krajeve i premazati rezove istom završnom obradom kao rukohvat.
11. Pritisnuti rukohvat snagom odrasle osobe sa strane i odozgo i provjeriti da se nigdje ne pomiče.

• rukohvat se pri jakom pritisku u stranu ni prema dolje ne pomiče, a nosači ne škripe,
• visina je jednaka cijelom duljinom, mjereno od ruba stuba,
• rukohvat počinje kod prve i završava kod zadnje stube, a ne na pola kraka,
• između rukohvata i zida ima dovoljno mjesta da ga ruka udobno obuhvati,
• pod dlanom se ne osjećaju vijci, spojevi ni oštri rubovi,
• krajevi su zaobljeni ili zakrenuti prema zidu i ništa za njih ne zapinje,
• površina je ujednačena, bez curenja laka i nebrušenih mjesta,
• oko nosača je čisto, bez otkinute žbuke i starih rupa.