Postavljanje parkovskih ivičnjaka

Ivičnjaci se postavljaju prije polaganja popločenja jer čine okvir u koji se popločenje poslije slaže. Postupak je u načelu jednostavan, ali o rezultatu odlučuje preciznost u svakom koraku.

• Iskolčenje: kolčićima i napetom špagom označe se trasa i, još važnije, visina gornjeg ruba ivičnjaka. Već ovdje treba misliti na visinu budućeg popločenja i na pad kojim će otjecati voda, obično od kuće prema van.
• Iskop: iskopa se kanal nešto širi od ivičnjaka i dovoljno dubok da u njega stanu podloga, betonska posteljica i sam ivičnjak. Kod uobičajenih parkovskih ivičnjaka to je otprilike 25 do 35 cm ispod gornjeg ruba, a kod površina po kojima vozi auto i više.
• Podloga: dno kanala se zbije, a po potrebi se doda i zbije šljunak ili drobljeni kamen.
• Betonska posteljica: na podlogu se nanese zemljovlažni beton, dakle beton koji se u šaci može stisnuti u grudu, ali ne curi. Debljina je obično oko 10 cm.
• Polaganje: ivičnjak se utisne u posteljicu i gumenim čekićem dotuče do visine špage. Ravnina se usput stalno provjerava libelom.
• Bočni oslonac: s jedne ili obje strane ivičnjak se podupre betonskim klinom koji seže otprilike do trećine ili polovice njegove visine. Upravo taj klin sprječava da se ivičnjak s vremenom nagne.

Prije kopanja provjerite prolaze li trasom podzemne instalacije: voda, plin, struja, telekomunikacije. Podatke možete zatražiti od distributera i operatera, koji vod na terenu mogu i označiti. Ako pri kopanju oštetite plinski vod, odmah se udaljite, ne palite ništa i nazovite 112 te distributera plina. Ako ivičnjaci idu uz novi kolni ulaz na parcelu, priključak na javnu cestu ili veće uređenje terena, provjerite u nadležnom upravnom tijelu treba li za to kakav akt prema važećim propisima o gradnji. U stambenoj zgradi uređenje okoliša dogovara se s upraviteljem i suvlasnicima.

Najčešći su betonski parkovski ivičnjaci, obično debljine otprilike 5 do 10 cm i visine oko 20 do 25 cm. Pristaju uz staze, terase i površine oko kuće. Gdje će se parkirati auto, biraju se deblji komadi i čvršća posteljica. Cestovni rubnjaci su masivniji i pripadaju uz ceste i prometna parkirališta.

Kameni ivičnjaci, na primjer od granita, vrlo su otporni i lijepo izgledaju, ali su teži, imaju manje točne mjere, pa i postavljanje i rezanje traju dulje. Plastične vrtne trake služe samo da odvoje travnjak od šljunka ili malča. Popločenje po kojem se hoda ili vozi neće zadržati.

A što je s posteljicom? Uz popločenje gotovo uvijek beton. Polaganje samo u šljunak ima smisla kod čisto ukrasnih rubova u vrtu, ali takav se ivičnjak s vremenom lakše pomakne ili prevrne.

Najjednostavnija je ravna crta na ravnom, čvrstom terenu, do kojeg se lako dođe tačkama i dopremi beton ili šljunak. Posao naprotiv produljuju i poskupljuju:

• mnogo lukova i kutova, gdje ivičnjake treba rezati ili koristiti lučne komade,
• kosina i visinske razlike, kod kojih se visina ivičnjaka mora postupno mijenjati,
• loše tlo, recimo glinasto ili nasipano, koje treba zamijeniti šljunkom,
• uklanjanje starih ivičnjaka i betona,
• loš pristup, kad se materijal nosi ručno kroz kuću ili vrt,
• kameni ivičnjaci umjesto betonskih.

Važno je i vrijeme. Beton se ne bi trebao ugrađivati na temperaturama otprilike ispod 5 °C ni na smrznuto tlo. Za ljetnih vrućina, kakve su u većem dijelu Hrvatske uobičajene, brzo se suši, pa ga je dobro pokriti ili vlažiti.

Ivičnjak koji na dan postavljanja izgleda dobro može se nakon prve zime nagnuti. Uzrok je obično neka od ovih grešaka:

• nezbijena podloga: ivičnjak se postupno sliježe i crta se počne valovito izvijati,
• nedostaje bočni oslonac: pod pritiskom popločenja i pri prolasku auta ivičnjak se nagne prema van,
• premokar beton: ivičnjak u njemu „pliva“ i teško se drži visina,
• kriva visina u odnosu na popločenje: uz kuću nastaju lokve ili voda curi prema fasadi,
• zanemarena voda: raskvašena podloga gubi nosivost, a zimi je mraz razdrma,
• preuranjeno opterećenje: zbijanje popločenja vibracijskom pločom odmah uz svjež beton.

U praksi se često štedi baš na betonskom klinu sa strane travnjaka. To je dio koji se najmanje vidi, a jedan je od najvažnijih u cijelom poslu.

Ako je riječ o vrtnoj stazi ili terasi bez auta, postavljanje možete napraviti i sami. Trebaju vam lopata, špaga, kolčići, libela, gumeni čekić, ručni nabijač ili vibracijska ploča te miješalica ili kanta za beton. Ivičnjaci su teški, zato ih dižite ravnih leđa i radije u dvoje. Kod rezanja kutnom brusilicom nosite naočale, štitnike za uši i masku, a prašine je najmanje kad se reže na mokro.

1. Provjeriti trasu podzemnih instalacija.
2. Zabiti kolčiće na krajevima trase i napeti špagu na visini gornjeg ruba ivičnjaka, uzimajući u obzir pad.
3. Iskopati kanal do potrebne dubine i nešto širi od ivičnjaka.
4. Zbiti dno kanala, po potrebi dodati šljunak i ponovno zbiti.
5. Zamiješati zemljovlažni beton prema uputama proizvođača suhe mješavine.
6. Razastrti betonsku posteljicu u duljini dva do tri ivičnjaka.
7. Položiti ivičnjak i dotući ga čekićem do razine špage.
8. Libelom provjeriti ravninu i nastavak na prethodni komad.
9. Ostaviti između komada malu, jednaku fugu.
10. Napraviti bočni betonski oslonac i zagladiti ga mistrijom.
11. Pustiti beton da se stvrdne i ne opterećivati ga dok proizvođač to ne dopusti.
12. Zatrpati kanal zemljom sa strane travnjaka i nastaviti s polaganjem popločenja.

Pri preuzimanju polako prijeđite cijelu crtu i pogledajte je i sa strane, pod niskim kutom neravnine se najbolje vide. Provjerite:

• je li crta ravna, a lukovi glatki, bez zubaca i skokova,
• nastavljaju li se gornji rubovi susjednih komada bez stepenica,
• odgovara li visina ivičnjaka planiranoj visini popločenja i terena,
• vodi li pad vodu od kuće i ne nastaju li negdje lokve,
• jesu li fuge između komada jednake,
• je li bočni betonski oslonac neprekinut i miče li se ivičnjak kad ga pritisnete,
• jesu li rezovi čisti, a kutovi spojeni bez velikih razmaka,
• je li okoliš pospremljen, bez ostataka betona na popločenju i ivičnjacima.