Štemanje utora za vodoinstalacije (beton)

Dobar posao počinje prije nego što se stroj uključi. Majstor najprije dogovori s vama gdje će biti priključci za slavine, WC, perilicu ili sudoper. Prema tome predloži što kraću trasu s što manje koljena i spojeva.

1. Zatvoriti i ispustiti vodu u dijelu stana gdje se radi, ako se radi uz postojeće cijevi.
2. Detektorom potražiti skrivene vodove i usporediti ih s dostupnom dokumentacijom, posebno struju, plin i grijanje.
3. Označiti trase na zidu olovkom, libelom ili laserom, samo okomito i vodoravno.
4. Prekriti pod i namještaj folijom, zabrtviti vrata i pripremiti usisavanje prašine.
5. Glodalicom za utore prorezati dvije usporedne linije na potrebnoj dubini.
6. Srednji dio betona izbiti laganim čekićem za štemanje ili dlijetom.
7. Očistiti utor, provjeriti dubinu i širinu te ukloniti labave komadiće.

Nakon toga vodoinstalater položi cijev u izolacijsku navlaku, učvrsti je i prije zatvaranja napravi tlačnu probu. Tek kad instalacija drži tlak, utor se zatvara cementnim mortom ili prikladnom masom za popravke.

Za beton se danas uglavnom koristi glodalica za utore s dvije dijamantne ploče. Reže precizno, dubina se namjesti unaprijed, a s priključenim usisavačem prašine je puno manje. Zid ne trpi nepotrebne udarce, pa okolna žbuka i beton ostaju čvrsti.

Ručno štemanje čekićem i dlijetom, ili samo čekićem za štemanje bez prethodnog reza, ima smisla tamo gdje glodalica ne stane: u kutovima, iza vertikala, uz dovratnike. Sporije je, utor je obično širi i neravan, a oko njega često otpadne veći komad materijala koji poslije treba popuniti.

Zašto je to važno? Uzak i ravan utor brzo se zatvori, ne troši puno morta i ispod pločica ne nastaju grbe. Razbijeni zid, naprotiv, treba popravljati na većoj površini.

U panelnim i montažnim zgradama većina zidova i svi stropovi su od armiranog betona. Mnogi zidovi u stanu su nosivi, a armatura je često samo nekoliko centimetara ispod površine. Dublji utor lako je zahvati, a prerezana armatura slabi panel koji nosi i stanove iznad vas.

• u nosive zidove štemajte samo nakon što ih pregleda statičar, a posebno oprezno birajte vodoravne utore jer nosivi zid slabe više od okomitih,
• u stropove i stropne ploče utori za vodu se ne štemaju,
• prije radova obavijestite upravitelja zgrade i suvlasnike, jer često imaju svoja pravila za zahvate u konstrukciju i za bučne radove u određenim satima,
• treba li za zahvat u nosivu konstrukciju dozvola ili prijava prema važećim propisima o gradnji, provjerite u nadležnom upravnom tijelu i ne pretpostavljajte da je dovoljno samo nekoga obavijestiti.

Ako se trasa kroz nosivi zid ne može izbjeći, uobičajeno rješenje je predzid od gipskartona ili instalacijskog sustava, u kojem cijevi prolaze bez štemanja. U kupaonici to često ionako dobro dođe, jer u predzid stane ugradbeni vodokotlić za viseći WC.

Zahtjevnost posla, a time i konačna cijena, ovisi o nekoliko stvari koje možete pogledati unaprijed:

• materijal zida: običan beton reže se lakše od tvrdog armiranog betona s gustom armaturom,
• duljina i broj utora: svaki priključak i svaki odvojak znači novi rez i novo štemanje,
• dubina: deblja cijev s izolacijom traži dublji i širi utor,
• pristup: mala kupaonica, kutovi, rad oko vertikale ili namješten stan usporavaju posao,
• prazan prostor: u stanu bez namještaja i starih pločica radi se brže i čišće,
• nepoznati vodovi: ako nema dokumentacije, traženje struje i ostalih instalacija traje dulje.

U praksi se često događa da utori idu koso, da trasa bude kraća. Nekoliko godina kasnije netko u takav zid buši rupu za policu i pogodi cijev. Okomite i vodoravne trase lako je pretpostaviti i bez plana.

Druga pogreška je preplitak utor. Cijev tada viri, žbuka iznad nje puca, a na cijevi s hladnom vodom može se skupljati kondenzat. Preduboki utor pak nepotrebno slabi zid, a u panelu zadire u armaturu. Obično se navodi dubina otprilike 3 do 5 cm i širina oko 4 do 6 cm, no uvijek prema promjeru cijevi s izolacijom i prema materijalu zida.

Česta je i greška zatvoriti cijevi bez tlačne probe i bez fotografija. Propustan spoj ispod pločica znači razbijati gotov zid. Cijev s toplom vodom dobro je položiti u navlaku, kako bi se pri promjenama temperature mogla malo pomicati, a žbuka ne bi pucala.

I na kraju sigurnost: betonska prašina šteti plućima. Potrebni su respirator klase FFP2 ili FFP3, zaštitne naočale, štitnici za uši i usisavanje. Ako se pri radu ošteti plinska cijev, odmah prestanite raditi, ne palite električne uređaje ni vatru, prozračite, izađite iz stana i nazovite dežurnu službu svog distributera plina ili 112. Ako zahvatite električni vod, isključite osigurač i pozovite električara.

Prije nego što se utori zatvore, isplati se s majstorom proći nekoliko točaka:

• utori idu samo okomito i vodoravno prema dogovorenoj trasi,
• dubina i širina odgovaraju cijevi s izolacijom, cijev nigdje ne viri iznad lica zida,
• rubovi utora su ravni, a okolna žbuka nije labava,
• nije oštećen nijedan električni, plinski ni vod grijanja,
• u nosivim zidovima poštovano je mišljenje statičara,
• cijevi su učvršćene, u navlakama i prošle su tlačnu probu,
• postoje fotografije trasa na kojima se vide razmaci od kutova i poda,
• utori su čvrsto ispunjeni i u ravnini s površinom, spremni za žbuku ili pločice.