Malterisanje zidova (krečno-cementni grubi žbuka)

O kvaliteti žbuke odlučuje se već prije prve žlice morta. Uobičajeni postupak izgleda ovako:

1. Priprema podloge: zid mora biti čvrst i čist, bez prašine, masnoće i labavih dijelova. Sa starih zidova otuče se sve što loše drži, a veće rupe zapune se unaprijed.
2. Špric ili predpremaz: na glatki beton nabacuje se rijetki cementni špric koji stvara hrapavu površinu za koju se žbuka može uhvatiti. Na jako upojne podloge, primjerice plinobeton, nanosi se predpremaz ili špric prema preporuci proizvođača žbuke. Tako podloga ne upije vodu iz morta prebrzo.
3. Postavljanje vodilica: na zid se postavljaju vodilice za žbukanje (letvice) ili zidarske točke koje određuju ravninu i debljinu žbuke. Na uglove idu kutni profili, da rubovi budu ravni i otporni na udarce.
4. Miješanje smjese: suha gotova smjesa iz vreće miješa se s vodom točno prema uputama. Ako se mort radi na gradilištu od cementa, vapna i pijeska, omjer se bira prema namjeni: više cementa znači veću čvrstoću, ali manju paropropusnost.
5. Nanošenje: žbuka se nabacuje ručno zidarskom žlicom ili prska strojem za žbukanje. Jedan sloj obično ima otprilike 10 do 20 mm. Kod veće debljine radi se u dva sloja, a drugi ide tek na prosušeni prvi.
6. Poravnavanje: letvom oslonjenom na vodilice skida se višak morta i popunjavaju mjesta gdje ga nedostaje. Kad se površina malo prosuši, prelazi se gladilicom ili filcom, ovisno o tome ostaje li hrapava ili na nju ide sljedeći sloj.
7. Njega i sušenje: žbuka se treba sušiti prirodno, bez izravnog sunca, mraza i jakog propuha. Po vrućini se po potrebi lagano vlaži. Sušenje se ne ubrzava grijanjem ni grijalicama, inače žbuka popuca.

Ručno žbukanje pogodno je za manje površine, popravke, razvedene zidove s puno špaleta i niša ili za mjesta gdje se stroj ne može dobro postaviti. Sporije je, ali zidar ima punu kontrolu nad svakim dijelom zida.

Strojno žbukanje isplati se kod cijelih kuća i velikih neprekinutih površina. Žbuka je ujednačenije gustoće, a posao ide znatno brže. Treba ipak računati na priključak vode i struje, prostor za stroj i temeljito pokrivanje prozora, vrata i podova.

Kod izbora smjese odlučuju podloga i mjesto ugradnje:

• unutarnji stambeni prostori: klasična vapneno-cementna gruba žbuka, poslije fina žbuka ili glet,
• plinobeton i lagani blokovi: lagane žbuke namijenjene tim materijalima, kako žbuka ne bi bila tvrđa od zida,
• vlažni podrumi i stari zidovi: sanacijski sustavi žbuka, jer obična žbuka na vlažnom zidu brzo otpada,
• fasada i sokl: žbuke otporne na vremenske uvjete i prskanje vode, prema sustavu proizvođača fasade.

Zahtjevnost žbukanja, a time i ukupni trošak, može se dosta razlikovati na dva gradilišta s istom površinom. Posao olakšavaju:

• ravan zid od preciznih blokova, gdje je dovoljan tanji sloj,
• veliki neprekinuti zidovi bez puno prozora i uglova,
• slobodan pristup te voda i struja spremne na gradilištu.

Posao, s druge strane, produžuju:

• stari, krivi ili vlažni zidovi koje treba izravnavati debelim slojem,
• skidanje stare žbuke i popravak podloge,
• puno špaleta, uglova i utora koje su ostavili električari,
• visoki stropovi ili stubišta, gdje je potrebna skela,
• rad u stanu u kojem se živi, gdje sve treba pokriti i pospremati.

Ako žbukate u stambenoj zgradi, unaprijed se dogovorite s upraviteljem i suvlasnicima o vremenu radova, odvozu šute i zaštiti zajedničkih prostora. Samo žbukanje unutrašnjosti uglavnom ne traži nikakav postupak kod nadležnog tijela. Kod zahvata na fasadi, promjena na nosivim zidovima ili veće obnove provjerite u nadležnom upravnom tijelu što vam je potrebno prema važećim propisima o gradnji.

• žbukanje na prašnu ili suhu podlogu: žbuka ne drži i nakon nekog vremena zvuči šuplje ili otpada,
• izostavljen špric na betonu: glatki beton nema za što uhvatiti mort,
• predebeo sloj odjednom: žbuka klizi i puca pri sušenju,
• žbukanje po mrazu ili na izravnom suncu: pri temperaturama otprilike ispod +5 °C mort se ne veže kako treba, a po vrućini se suši prebrzo,
• prerana fina žbuka ili bojanje: u praksi se često dogodi da se sljedeći sloj nanese na vlažnu žbuku, pa se nakon nekoliko tjedana pojave mrlje ili pukotine. Okvirno se računa otprilike jedan dan sušenja po milimetru debljine, a točno vrijeme navodi proizvođač,
• nedostaje armaturna mrežica na spoju različitih materijala: primjerice opeka uz betonski serklaž. Bez mrežice u žbuki tamo gotovo uvijek nastane pukotina.

Manju površinu u pomoćnoj prostoriji možete napraviti i sami ako imate malo strpljenja. Za cijeli stambeni kat ili fasadu pametnije je pozvati zidara. Radove na visini i na skeli prepustite stručnjacima.

1. Otući labave dijelove i zid očistiti od prašine.
2. Na beton nanijeti cementni špric, a na upojni zid predpremaz prema uputama.
3. Postaviti vodilice u ravninu pomoću libele i pustiti ih da se učvrste.
4. Promiješati suhu smjesu s vodom točno prema uputama na vreći, samo onoliko koliko se stigne potrošiti dok je smjesa obradiva.
5. Nabacivati mort žlicom odozdo prema gore, na manjim površinama.
6. Skinuti višak letvom oslonjenom na vodilice i popuniti prazna mjesta.
7. Kad se površina malo prosuši, prijeći je gladilicom.
8. Zaštititi žbuku od propuha i mraza i pustiti je da se osuši.

• duga letva prislonjena na zid ne smije pokazati izražena udubljenja ni izbočine, a dopušteno odstupanje određuju norme HRN EN ili ugovor,
• uglovi i rubovi špaleta su ravni i okomiti,
• pri kuckanju žbuka nigdje ne zvuči šuplje, što bi značilo da se odvaja od podloge,
• na površini nema pukotina, mrvljenja ni mrlja od neravnomjernog sušenja,
• oko doza, cijevi i štokova žbuka je uredno dovedena i čista,
• prozori, podovi i instalacije nakon rada su očišćeni od morta.