Zatezanje bodljikave žice

Prije nego što počnete, provjerite kuda tačno ide granica placa. Kad granica nije jasna, isplati se geodetsko snimanje, jer vas poštedi kasnijih rasprava sa komšijom. Ako žica ide uz trotoar, put ili mjesto gdje prolaze ljudi i djeca, imajte na umu da se neko o nju može povrijediti, pa razmislite o visini i položaju reda.

Samo zatezanje dolazi tek kad su stubovi postavljeni i beton se stegao. Postupak obično izgleda ovako:

1. Čvrsto učvrstiti početak žice na ugaoni ili krajnji stub, po mogućnosti sa nekoliko obmotaja i stezaljkom.
2. Odmotavati žicu duž linije ograde i usput je labavo okačiti na kukice ili držače na srednjim stubovima.
3. Na drugom kraju postaviti zatezač i žicu postepeno zatezati, bez trzanja.
4. Provjeriti da li je žica prava i da se nigdje ne zakači, a zatim je čvrsto pričvrstiti za svaki stub.
5. Kod više redova zatezati svaki red posebno i držati iste razmake po visini.

Zašto su ugaoni i krajnji stubovi toliko važni? Na njih se oslanja cijela sila zategnute žice. Zato im se obično dodaju kosi podupirači koji sprječavaju da se stub pri zatezanju nagne ka unutrašnjosti dionice.

Bodljikava žica se razlikuje po debljini jezgra, gustini bodlji i zaštiti površine. Za trajnu ogradu se gotovo uvijek bira pocinčana žica. Jeftinija žica sa tankim slojem cinka prije počne da rđa i lakše pukne pri zatezanju. Na primorju, gdje so iz vazduha brže nagriza metal, kvalitet pocinčavanja je još važniji. Plastificirana varijanta se bira više tamo gdje je bitan izgled.

• Zatezači omogućavaju da žicu kontrolisano zategnete i kasnije je lako dotegnete kad popusti.
• Metalni stubovi su uobičajen izbor za čvrstu i relativno pristupačnu ogradu.
• Betonski stubovi su masivniji i odgovaraju dugim dionicama i većem opterećenju.
• Drveni stubovi se koriste više kod pašnjaka ili privremene ograde.
• Kosi nosač na vrhu stuba drži žicu pod uglom i otežava preskakanje. Bira se kod ograda gdje je zaštita objekta na prvom mjestu.

Sitnice kao što su stezaljke, žica za vezivanje i držači često se zanemaruju. A baš od njih u praksi zavisi da li će žica ostati na mjestu.

Najjednostavnija situacija je ravan teren, stubovi postavljeni u pravilnim razmacima i dobar pristup duž cijele linije. Razmak između stubova je obično dva do tri metra. Kad su stubovi ravnomjerno raspoređeni, žica se lako i ujednačeno zateže.

Posao produžava, a time i poskupljuje, prije svega:

• nagib ili valovit teren, gdje žicu treba voditi po dionicama sa dodatnim tačkama sidrenja,
• kamenit, krševit teren, gdje je i postavljanje stubova sporije,
• mnogo lomova i uglova, jer je svaki ugao posebna tačka zatezanja sa podupiračem,
• veći broj redova ili montaža na kose nosače u visini,
• zarastao pojas uz ogradu, žbunje i loš pristup,
• uklanjanje stare, zarđale žice prije nove montaže.

U praksi se stalno ponavlja nekoliko propusta:

• Slabo zatezanje. Žica se talasa, na vjetru se tare o stubove i lako se prelazi.
• Prejako zatezanje. Žica nema rezervu za skupljanje na mrazu i može puknuti ili iščupati krajnji stub.
• Ugaoni stubovi bez podupirača ili plitko postavljeni. Vremenom se naginju i cijela dionica popusti.
• Zatezanje odjednom preko cijele dužine umjesto postepenog doticanja. Napon se tada raspoređuje neravnomjerno.
• Rad bez rukavica i naočara. Kad zategnuta žica popusti, prijeti ozbiljna povreda ruku i očiju.

Treba misliti i na temperaturu. Žica zategnuta po ljetnjoj vrućini zimi se skupi i zategne još više. Zato ne smije biti zategnuta "do kraja". Gdje duva jaka bura, kao na primorju i u višim predjelima, stabilni ugaoni stubovi i dobro učvršćeni krajevi dobijaju na značaju.

Ako imate nisku ogradu sa stabilno postavljenim stubovima, zatezanje možete uraditi i sami. Trebaju vam debele radne rukavice, zaštitne naočare, zatezač ili klješta za zatezanje i klješta za sječenje žice. Montažu na kose nosače ili visoku ogradu radije prepustite majstoru.

1. Obući čvrstu odjeću dugih rukava, staviti rukavice i naočare.
2. Provjeriti da li su ugaoni i krajnji stubovi čvrsti i imaju podupirač.
3. Kraj žice obmotati oko krajnjeg stuba i osigurati stezaljkom ili žicom za vezivanje.
4. Kotur žice odmotavati polako, po mogućnosti nataknut na šipku, da se žica ne uvija i ne zapetlja.
5. Žicu labavo okačiti na držače srednjih stubova na istoj visini.
6. Na drugom kraju spojiti zatezač i žicu zatezati postepeno, sa nekoliko kratkih pokreta.
7. Zategnutost probati pritiskom ruke u rukavici: žica treba blago da popusti pod rukom, ali ne smije vidljivo da se ugiba.
8. Žicu čvrsto pričvrstiti za svaki stub i odsjeći višak tako da krajevi ne vire napolje.
9. Poslije nekoliko sedmica provjeriti zategnutost i po potrebi dotegnuti.

Pri preuzimanju prošetajte cijelom linijom ograde i provjerite sljedeće:

• žica je prava cijelom dužinom, bez talasa i ugiba,
• pri pritisku blago popušta, ali nije zategnuta do granice pucanja,
• ugaoni i krajnji stubovi stoje vertikalno i imaju podupirače,
• žica je pričvršćena za svaki stub i nigdje ne klizi,
• redovi su na istoj visini i u jednakim razmacima,
• zatezači su dostupni za kasnije doticanje,
• krajevi žice su savijeni i ne strše u prostor,
• na pocinčanoj površini nema tragova oštećenja od alata.